Oltar domovine spomenik je svim palima u Domovinskom ratu. Spomenik je rad kipara Kuzme Kovačića, a nalazi se ispred južnog bedema na zagrebačkom Medvedgradu. Oltar domovine, otvorio je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. predsjednik Franjo Tuđman kao mjesto na kojemu će svi moći odati poštovanje hrvatskoj domovini.
“Nekada bilo, sada se samo spominjalo !” – nadodali bi. Od Oltara domovine ostale su i dalje kao spomen obilježje kamene kocke od različitih vrsta kamena i nejednake visine te šest staklenih plavih ploča, koje kao da su se po zemlji posložile i tvore hrvatski grb. Na kamenim kockama isklesani su hrvatski motivi iz vremena kneza Branimira, Veliki križ, te stihovi hrvatske himne. Oko i na spomeniku položeno je 29 staklenih plavih i bijelih “kapi”. Kameni blokovi skulpture izgrađeni su od kamena iz svih hrvatskih županija. U sredini se nalazi “vječna vatra”. No, jasne priče i efekta , jednostavno nema.
Kada je sredinom prosinca ispred dvorane Vatroslava Lisinskog gradonačelnik Milan Bandić uz drugi ešalon hrvatske političke elite otvorio Spomenik domovini težak gotovo 48 milijuna kuna, samo se ministar branitelja Tomo Medved prisjetio starog Oltara domovine s Medvedgrada rekavši da su i jedan i drugi spomenik među najreprezentativnijim mjestima u Zagrebu i Hrvatskoj. Pokušaj je to bivšeg gradonačelnika da se svidi svjetini i predstavi kao domoljub, gradeći zapravo samo sebi spomenik, kako bi se maknuli od pravog tvorca domovine i štovali vrijednosti proistekle iz Domovinskog rata tamo gdje bi i trebalo. Voljeli Tuđmana ili ne, nebitno je jer oltar Domovine na Medvegradu je simbol stvaranja moderne Hrvatske države. Tu nema ništa sporno i tako je trebalo ostati. Detuđmanizacija je toliko snažna da je pogodila i povijesne građevine i predivne geste naroda koji su se tim oltarom Domovine i poistovjetili.
O zbiljskoj reprezentativnosti (danas potpuno zaboravljenog i minoriziranog) Oltara domovine, a onda i samog Medvedgrada u opsežnoj i više nego uzbudljivoj knjizi “Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza” progovorio je ugledni i nagrađivani konzervator Drago Miletić. Izniman spomenik kulture pretvoren je u običnu političku lakrdiju- spominje se u tekstu. Miletić je u startu bio protiv da se Oltar domovine postavi na Medvegrad jer je to kršenje konzervatosrkih pravila. Tuđman ga je postavio za jedinog konzervatora u to vrijeme, držim više jer je morao. Nije htio slušati Miletića jer je imao viziju, dok se Miletić držao struke. Po mom mišljenju, trebalo se slušati Miletića i slušati prijedlog da se Oltar domovine možda pomakne izvan Medvegrada kojih desetaka metara i ne narušava stari grad. Već u startu je znači postojao problem ali Tuđmanovom autoritetu se oduprijeti u ono vrijeme bilo je nemoguće. Opet sa druge strane, važno je razumjeti Tuđmana što je htio postići sa Oltarom domovine u ono vrijeme. Kompromis je bio poželjan ali nije postignut. Kao rezultat danas imamo – drek.
Oltar domovine zamišljen je kao mjesto na kojem će strani državnici odavati počast i Republici Hrvatskoj i svim žrtvama koje su u prošlosti pale braneći njeno pravo na opstojnost. Na Oltar domovine položeno je malo državničkih vijenaca, nakon Tuđmanove smrti spomenik je ne samo zaboravljen nego i minoriziran, a danas je samo težak teret i trošak Parku prirode Medvednica koji je opterećen ionako prebrojnim problemima.
Svaka država ne srami se svoje povijesti, ponajviše oko njenog stvaranja. Normalno je da postoje mjesta gdje se to obilježava. To je jedan od temelja i vizualan identitet stvaranja neke države. Gledajući i Biblijski možemo zaključiti da se uvijek na gorama, brdima, uzvisinama slavio Bog. Stavi se tako žrtva na pijedestal jer je ona uvijek sveta i lijepo ju je vidjeti da se na uzvisini sa dostojanstvom prisjećamo prvo žrtve dane za stvaranje domovine, pomolimo za njih, a onda osjećaj ponosa, pripadnosti i na kraju uživamo u predivnom okruženju. Sa uzvisine se uvijek pruža predivan pogled da što je to ono naše ispod za što smo se borili.
Mi smo se svog vizualnog identiteta stvaranja hrvatske države odrekli jer mnoge smeta Tuđman i današnji HDZ. Generalno, imaju mnogi na to pravo ali kakve veze ima Oltar domovine sa tim ? On je univerzalan iznad politike i društva. On je čista i svjetla točka, možda i među rijetkima koje pokazuju da smo tu zato što (pa krenemo u povijest prepričavajući). Svaki državnik koji dođe, zapravo nema se gdje pokoloniti hrvatskoj žrtvi. Ako ju mi sami ne vrednujemo, pa tko će?
Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba i Park prirode Medvednica, potrošila je 40 milijuna kuna u obnovu Medvedgrada kroz projekt obnove koji je trajao tri godine. Otvoren je u listopadu 2021. godine, a predstavila ga je Marina Popijač, ravnateljica Parka prirode Medvednica. Ana Rucner je na otvorenju tamo odsvirala svoje, ministar Ćorić je rekao svoje. Ansabl Lado je otplesao svoje ali nigdje vojske, nigdje nacionalnog identiteta vezanog za Oltar domovine. Potpuno prešućeno !
Otvoren je tako info centar, suvenirnica, izložba, mozgalice za mlade, pristup za naplatu ali nigdje nema priče o Oltaru domovine !
Osim što je restauratorski narušeno zdanje, ono nije dobilo nikakav novi identitet. Oltar domovine tražio je samo neku malu građevinsku korekciju za manju svotu od uloženih 40 milijuna kuna i trebalo je nešto utrošiti novaca u marketing da se vrati dostojanstvo žrtve kroz Oltar domovine.
Pacifisti odmah skaču na zadnje noge kada se spomene domoljublje. Kao da nisu živjeli na ovim prostorima tijekom rata i strahovali jednako kao i oni koji su bili na prvoj liniji. Izgubljena generacija sa jasnim ožiljcima bili u ratu ili ga samo promatrali izdaleka. Svi koji smo ostali u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata nosimo manji ili veći ožiljak duha smrti koji se nadvio nad našim glavama gotovo pet godina. Bili domoljubi ili pacifisti, Oltar domovine je simbol svih tih muka svakog čovjeka koji je otrpio koliko je morao da bi opstao na ovom prostoru. Svakom normalnom čovjeku žao je svake žrtve stradale na ovim prostorima i zapravo tu se prisjećamo njih i trebaju se svi stranci koji dođu ovdje, također prisjetiti. To je jasan dokaz poštovanja. Nema to veze sa politikom. Oltar domovine smo svi mi. Zašto ga se onda toliko sramimo da u 40 milijuna kuna nije se moglo odvojiti 1 milijun kuna da se Oltar domovine zasja svojim punim sjajem ?
Tekst. Srećko Karić i Đuro Knezičić ispred BCDR-a