U nedjelju, 14.siječnja 2024. godine održano je misno slavlje u spomen na 446. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibelji branitelja ove utvrde 1578. godine.
Svečana misa održana je u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom, a predvodio ju je dubrovački biskup Roko Glasnović u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupskim vikarom Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom Darijom Stankovićem i župnim vikarom iz Sesvetskog Kraljevca Ivanom Raljušićem, a služili su đakoni Vjekoslav Uvalić i Frano Bijelić.
Nakon misnog slavlja uslijedio je mimohod u koloni koja je formirana podno crkve sv. Filipa i Jakova i uputila se prema centralnom spomen obilježju podno ostataka drevne utvrde ( Kaštela ) Gvozdansko. Bila je to kolona od više stotina hodočasnika koji su pristigli iz čitave Hrvatske! Uz hodočasnike, slavlju su nazočili i izaslanik ministra hrvatskih branitelja državni tajnik Darko Nekić , izaslanik župana Mihael Jurić , kao i izaslanik Predsjednika Hrvatske Države general. Mareković. Zatim članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i raznih povijesnih udruga.
U vrijeme stoljetnih borbi sa Osmanlijskim carstvom, na području Sisačke biskupije, posebno značenje ima herojska obrana kaštela u Gvozdanskom. U više navrata Turci su neuspješno napadali ovu utvrdu: 1561., 1574., 1576. i zatim u jesen 1577. ponovno započinje opsada, kojoj su branitelji odolijevali do posljednjeg daha, sve do 13. siječnja 1578. godine.
“Kada su Turci 13. siječnja 1578. ujutro, nakon topničke pripreme, krenuli u juriš sa zidina se nije oglasila ni jedna puška, a već ranije tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu. Sumnjičavi Turci lagano su se približavali zidinama iščekujući svaki čas neki pucanj. Kada su pak bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam turski vojskovođa, kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu.”
