Hrvatska javnost mora biti upoznata sa svim zločinima Titove komunističke vlasti iz više razloga, a dva najvažnija su: pokop i pijetet prema ubijenima i otkrivanje imena nalogodavaca i izvršitelja, a ako su još živi i procesuiranje zločinaca. Masovna likvidacija Hrvata članova vlade NDH, njihovih supruga, djece i druge rodbine u Podgradu, 2 km od Radovljice te nekoliko stotina metara u šumi kod Crngroba kod Škofje Loke nalaze se grobišta tih žrtava. Sve te žrtve koje se nalaze u tim grobištima dio su NDH vlade sa njihovim obiteljima kao suputnici i prateće osoblje (redovnice kao medicinsko osoblje i nekolika svećenika).
I ove godine BCDR se prisjetio tih žrtava i položili smo vjence na njihove grobove zajedno sa svojim prijateljima, poznanicima i suradnicima kojima je ova žrtva poznata. Ovdje spomenuti Hrvati bježali su prema zapadu sa većom željezničkom kompozicijom (polmanov) od oko 30 vagona. Do ljubljanskog kolodvora stigli su 5.svibnja, gdje su čekali dva dana. Željezničari ih nisu pustili dalje sa izgovorom, da je pruga zauzeta sa njemačkom vojskom. Isto tako nisu dozvolili otputovati željezničkoj kompoziciji slovenskih domobrana.
Kasnije se je utvrdilo, da su to zapravo bili simpatizeri komunista i „Osvobodilne fronte“, koji su to namjerno radili. Obadvije kompozicije su bile puštene dalje pred večer tek 8. svibnja. Hrvatska kompozicija je bila 9. svibnja zaustavljena kod Jesenica, kao i slovenska domobranska kompozicija sa ranjenicima kod Radovljice od partizanske strane. Sve izbjeglice dočekala je jednaka sudbina – zločinačka smrt. Sudbinu Hrvata prepisat ću onako kako je to napisala gosp. Reza Župan, iz Radovljice na adresi Cesta Svobode, objavljeno u knjizi „Tudi mi smo umrli za domovino“ (izdane 2000.g.). Hrvatska kompozicija, koja je bila zaustavljena kod Jesenica bila je vraćena na željezničku stanicu u Radovljici na sporedni kolosjek. U toj kompoziciji je bilo oko 2 tisuće ljudi civila: muškaraca, žena i djece. Postrojili su ih u kolonu te su ih od željezničke postaje uz tračnice gonili po sadašnji cesti zvanoj Cesta svobode, preko Linhartovog trga u vojarnu. To sam vidjela jer sam stanovala na suprotnoj strani željezničke postaje kod gosp. Anice Mulej. Prvo noć oko deset sati (to je bilo 15.svibnja) gonili su ih po šest vezanih žicom. Na željezničkoj postaji vlak je stalno fućkao, mislila sam, da će ih negdje vlakom odvesti. Gonili su ih u šumu kod Pograda („Pusti grad“ ili pod Baterjem) te su ih tamo sa kolcima potukli a onda su još na njih bacali ručne bombe da bi ih do kraja pobili sve. Zbog blizine se sve to dobro čulo. Druga grupa odlazila je oko pola noći, treća grupa pa oko dva sata iza pola noći. Svi su bili vezani žicom ali su dvojica ipak uspjela pobjeći. Uhvatili su ih te ih ubili, vidjela sam ih kako leže u gnoju kod Kovača.
Slovensko društvo Društvo za ureditev zamolčanih grobov je tim mučenicima postavilo 5 križeva te ih je na „Binkovški ponedeljek“ – Duhovni ponedjeljak 2000.g., se na dostojan katolički običaj pokopalo. Gore zapisano je svjedočenje kako je završio cijeli transport Hrvata u Sloveniji. Ova tragična sudbina je zapisana u knjizi Tudi mi smo umrli za domovino, koja je prevedena na talijanski jezik pod naslovom „Anche noi siano mort per la Patreia“
