Dana 16. siječnja 20204. godine je u Hrvatskom domu „Dr. Franjo Tuđman“ u Pakracu, premijerno je prikazan dokumentarni film Magistrala ratnog zločina – logor Bučje autora Ivana Turudića.
Prije premijere filma, okupljenima se obratila Ivona Paltrinieri, izaslanica predsjednika Vlade RH i Ministarstva hrvatskih branitelja te ravnateljica Uprave za zatočene i nestale. Sljedeća je na govornicu došla Anamarija Blažević, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i gradonačelnica Pakraca. Izaslanik predsjednika RH i posebni savjetnik za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković uvodno je poseban pozdrav uputio obiteljima ubijenih, poginulih i nestalih civila i hrvatskih branitelja, ratnim zarobljenicima logora Bučje i svih ostalih logora, kao i nazočnim učenicima. Pred samu premijeru svog dokumentarnog uratka, za mikrofon je izašao predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije i autor dokumentarnog filma Ivan Turudić.
Nakon obraćanja autora, emitiran je potresan i emotivan dokumentarni film o logoru Bučje, poslije čega je Turudić pozvao sve koji su učestvovali u njegovom stvaranju, logoraše i logorašice, kao i obitelji nestalih i ubijenih hrvatskih branitelja i civila da mu se pridruže na pozornici. Na kraju je zaključio kako bez tih ljudi ne bi bilo ostavštine koja ostaje za povijest te im se zahvalio i poklonio njihovoj žrtvi.
U organizaciji Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje“ i Grada Pakraca te pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja, komemorativnim skupom pored kapele sv. Antuna na Bučju, 16. siječnja obilježena je 32. godišnjica razmjene zatočenika zloglasnog logora Bučje. U nazočnosti preživjelih stradalnika i obitelji nestalih zatočenika kao i gradskih i županijskih uzvanika te predstavnika braniteljskih udruga, polaganjem vijenaca i paljenjem lampiona od zaborava se čuva okrutan zločin protiv čovječnosti nad više od tristo zarobljenika, od kojih je sudbina njih 24 i dalje nepoznata. Dio zatočenika razmijenjen je u kolovozu i listopadu, a kada su u prosincu započele akcije oslobađanja zapadne Slavonije logoraši su premješteni u Staru Gradišku. Napokon, razmjena je obavljena 16. siječnja 1992. godine.
Komemorativnom skupu na Bučju nazočili su brojni gradski, županijski i državni uglednici, članovi udruga proizišlih iz Domovinskog rata, predstavnici policije i vojske. Među prisutnima bili su i učenici osnovnih škola iz Pakraca, Lipika, Daruvara i Sirača.
Udruga maratonaca Virovitičko-podravske županije Glasnici istine istrčala je 11. memorijalnu utrku Logor Bučje 2024., a po njihovom dolasku na Bučje, članovi KUD-a Bektež otpjevali su hrvatsku himnu. Uslijedilo je polaganje vijenaca i paljenje lampiona ispred spomen-obilježja, gdje su nakon minute šutnje svoju počast stradalim, poginulim i nestalim logorašima odali izaslanik predsjednika RH i posebni savjetnik za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković, zatim Anamarija Blažević, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i gradonačelnica Pakraca, kao i Ivona Paltrinieri, izaslanica predsjednika Vlade RH i Ministarstva hrvatskih branitelja te ravnateljica Uprave za zatočene i nestale. Počast su odali i umirovljeni general-bojnik Željko Živanović, izaslanik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, kao i Ferdinand Troha, zamjenik županice Požeško-slavonske županije te Željko Glavić, gradonačelnik Požege, Vinko Kasana, gradonačelnik Lipika i Ivo Đaić, izaslanik Grada Daruvara.
Osim navedenih, okupljanje su uveličali i Igor Crnomarić, predstojnik odbora za hrvatske branitelje i njihove obitelji Grada Bjelovara, Ivan Turudić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša Hrvatske. Prisutni su bili i predstavnici Udruge civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata Požeško-slavonske županije, Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Sisačko-moslavačke županije.
Voditelj programa Mario Barać pozdravio je i umirovljenog generala Hrvatske vojske Rudija Stipčića, zapovjednika Operativne grupe Posavina i zapovjednika operacije Orkan ’91, zatim Stjepana Adanića, glavnog pregovarača za razmjene zarobljenika hrvatskih branitelja i civila, kao i brigadira Milu Valentića, zapovjednika vojarne 123. brigade Požega. Među uzvanicima bili su i načelnik policijske uprave Požeško-slavonske Željko Grgić, zamjenik načelnika policijske uprave Virovitičko-podravske Nenad Križić, izaslanik načelnika policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske Goran Tanjić te zapovjednik policijske postaje Pakrac Robert Hrastić.
Prisutni su bili i predstavnici braniteljskih udruga Crne Mambe, Vidra Dugo Selo, Hrvatski vitezovi Dugo Selo, zatim Udruge ratnih veterana 63. samostalne gardijske bojne ZNG Požega, Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Požeško-slavonske županije i Grada Novske,Udruge hrvatskih dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Požega, Voćin, Kutjevo i Nova Gradiška. Komemoraciji su nazočili i branitelji Sirača, Udruge hrvatske policije i branitelja ’91., Udruge hrvatskih maratonaca Glasnici istine, Udruge Put, istina i život, Žene u Domovinskom ratu Bjelovarsko-bilogorske županije, kao i pripadnici Požeške gradske straže.
U nedjelju, 14.siječnja 2024. godine održano je misno slavlje u spomen na 446. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibelji branitelja ove utvrde 1578. godine.
Svečana misa održana je u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom, a predvodio ju je dubrovački biskup Roko Glasnović u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupskim vikarom Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom Darijom Stankovićem i župnim vikarom iz Sesvetskog Kraljevca Ivanom Raljušićem, a služili su đakoni Vjekoslav Uvalić i Frano Bijelić.
Nakon misnog slavlja uslijedio je mimohod u koloni koja je formirana podno crkve sv. Filipa i Jakova i uputila se prema centralnom spomen obilježju podno ostataka drevne utvrde ( Kaštela ) Gvozdansko. Bila je to kolona od više stotina hodočasnika koji su pristigli iz čitave Hrvatske! Uz hodočasnike, slavlju su nazočili i izaslanik ministra hrvatskih branitelja državni tajnik Darko Nekić , izaslanik župana Mihael Jurić , kao i izaslanik Predsjednika Hrvatske Države general. Mareković. Zatim članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i raznih povijesnih udruga.
U vrijeme stoljetnih borbi sa Osmanlijskim carstvom, na području Sisačke biskupije, posebno značenje ima herojska obrana kaštela u Gvozdanskom. U više navrata Turci su neuspješno napadali ovu utvrdu: 1561., 1574., 1576. i zatim u jesen 1577. ponovno započinje opsada, kojoj su branitelji odolijevali do posljednjeg daha, sve do 13. siječnja 1578. godine. “Kada su Turci 13. siječnja 1578. ujutro, nakon topničke pripreme, krenuli u juriš sa zidina se nije oglasila ni jedna puška, a već ranije tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu. Sumnjičavi Turci lagano su se približavali zidinama iščekujući svaki čas neki pucanj. Kada su pak bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam turski vojskovođa, kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu.”
U organizaciji 9. Centra znanja za društveni razvoj danas je održana konferencija pod nazivom „Hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata – Iskustva iz prošlosti u službi sadašnjosti u budućnosti“. Uvodnu riječ dala je koordinatorica Sandra Rapčak Škomrlj, a konferenciju je otvorila izaslanica potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja, Marijana Tkalec.
Na događaju su sudjelovali predstavnici Grada Zagreba, sektora za branitelje, Službe za traženje Hrvatskog crvenog križa, kao i brojni predstavnici udruga iz Domovinskog rata, među kojima smo se našli i mi iz BCDR-a. Rasprave su obuhvatile perspektive pojedinaca i udruga braniteljske i stradalničke populacije, s posebnim osvrtom na usporedbu agresije na Domovinski rat u Hrvatskoj i recentne događaje u Ukrajini.
U drugom dijelu konferencije fokus je bio na ulozi organiziranog civilnog društva u izgradnji inkluzivne, solidarne, digitalne, zelene i održive Hrvatske. Svoj doprinos raspravi dao je Ratmir Đanić, predstavnik 8. centra znanja. Zaključci konferencije bit će pravodobno dostavljeni udrugama, medijima i nadležnim institucijama
Proslava Dana Hrvatskog domobrana i sjećanje na Prosinačke žrtve u organizaciji Udruge Društvo hrvatska žena- Grad Zagreb, udruga hrvatski domobran – Grad Zagreb i naše udruge BCDR.
Kao i svake godine imali smo Misu u pastoralnom prostoru, Crkve Svete Marije na Dolcu koju je predvodio prefekt katedrale, prečasni Josip Kuhtić. U propovijedi se dotaknuo hrvatskih žena i Hrvatskih domobrana kroz povijest. Također se osvrnuo na noviju hrvatsku povijest te je ukazao kako se uvijek moramo zahvaljivati hrvatskim braniteljima koji su višestoljetni san pretvorili u stvarnost, te također naglasio kako moramo naglašavati Domovinski i obrambeni rat, a ne samo Domovinski rat. Povezao je prošlost i sadašnjost te pronašao poveznicu?
Borba za hrvatsku slobodu bila je uvijek izazov i velečasni je posebno naglasio, da sve to moramo prenijeti na mlade. Jer mladi su budućnost Hrvatske! Stoga mi stariji, dužni smo prenijeti povijesne vrijednosti i istinu kako bi mladi znali cijeniti svoju domovinu sve one koji su se kroz dugu tešku i bremenitu povijest uspijeli održati plamen koji je prerastao u buktinju 90- ih.
Pod Misom su pjevale zbor Hrvatice.
Svake godine dolazi sve manji broj vjernika. I to nam je pokazatelj kako nismo dovoljno dobro prenijeli ili pojasnili mladima vrijednosti iz Domovinskog obrambenog rata, a kamoli povijesne vrijednosti!? Na žalost, ali i nije samo na mladima velika odgovornost. Ona je na nama starijima, stoga imamo obvezu prenijeti kroz sve medije i svim sadašnjim a posebno budućim generacijama samo istinu! Puno zvanih malo odabranih.
Na kraju, nekolicina simpatizera domobrana i branitelja iz BCDR-a, zapalilo je svijeće kod Spomen ploče, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
Braniteljski centar za društveni razvoj i Društvo za obilježavanje grobišta iz Varaždina organiziralo je višednevno putovanje autobusom iz Varaždina i Zagreba prema Širokom Brijegu, Mostaru, Međugorju, Bile, Mostaru, Dubrovniku i Škabrnji od 23.-26. listopada 2023. godine. Daksa se ne smije zaboraviti. Nedavna povijest nam je dokazala kako se zaborav krvavo plaća !
U sklopu programa obilježavanja Dana sjećanja na žrtve s Dakse u Dubrovniku je u srijedu 25. listopada u prijepodnevnim satima upriličena molitva i polaganje vijenaca i svijeća.
Večernju misu u crkvi Male braće predvodio je fra Ivan Gavran, koji se na početku prisjetio onoga što se dogodilo na ovaj dan 1944. godine u Dubrovniku. Propovjednik fra Nediljko Jerkan pozdravio je sve nazočne, a posebno je pozdravio hodočasnike koji redovito dolaze sa sjevera Hrvatske na obljetnice poratnih žrtava: Braniteljski centar i Društva za obilježavanje grobišta te istaknuo izjavu jedne hodočasnice koja je kazala kako su je ovdje doveli „putovi naših mučenika“. Govorio je nadalje o tome „što nam Gospodin danas govori“ i protumačio misna čitanja povezavši ih sa žrtvom koju su podnijeli stradalnici na Daksi, otoku na kojem su franjevci živjeli još prije šest stotina godina a samostanski prostori su danas urušeni. Ako su Isusa progonili, progonit će i one koji su slijedili Isusa, kazao je propovjednik te podsjetio na devet franjevaca iz njihove provincije koji su u ratnim i poratnih događajima izgubili živote, od kojih su dvojica stradali na Daksi. Njihove fotografije su okupljeni vjernici mogli vidjeti.
Prijepodnevni planirani odlazak i komemoracija na otoku Daksi ispred spomen obilježja i grobnice s posmrtnim ostacima većine stradalnika zbog uzburkanog mora nije održan, pa su predstavnici lokalne i županijske vlasti, članovi obitelji stradalnika kao i predstavnici Udruge Daksa i udruga proizišlih iz Domovinskog rata vijence i svijeće položili kod spomen križa na Boninovu. Molitvu je predvodio isusovac p. Marijan Bešlić. Na grobu pogubljenog dubrovačkog gradonačelnika dr. Nika Koprivice vijenac je položio aktualni dubrovački gradonačelnik Mato Franković.
Podsjetimo kako je za sada utvrđeno da su među stradalnicima na Daksi bila sedmorica katoličkih svećenika. Četvorica su bili svećenici Dubrovačke biskupije: don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić i don Đuro Krečak. Ubijena su dva franjevca iz Reda Male braće: fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, te jedan član Družbe Isusove o. Petar Perica. Udruga Daksa 1944./45. je 2007. godine podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja za ratni zločin. Nakon komemoracije u Dubrovniku hodočasnici su se uputili u Škabrnju.
Oltar domovine spomenik je svim palima u Domovinskom ratu. Spomenik je rad kipara Kuzme Kovačića, a nalazi se ispred južnog bedema na zagrebačkom Medvedgradu. Oltar domovine, otvorio je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. predsjednik Franjo Tuđman kao mjesto na kojemu će svi moći odati poštovanje hrvatskoj domovini.
“Nekada bilo, sada se samo spominjalo !” – nadodali bi. Od Oltara domovine ostale su i dalje kao spomen obilježje kamene kocke od različitih vrsta kamena i nejednake visine te šest staklenih plavih ploča, koje kao da su se po zemlji posložile i tvore hrvatski grb. Na kamenim kockama isklesani su hrvatski motivi iz vremena kneza Branimira, Veliki križ, te stihovi hrvatske himne. Oko i na spomeniku položeno je 29 staklenih plavih i bijelih “kapi”. Kameni blokovi skulpture izgrađeni su od kamena iz svih hrvatskih županija. U sredini se nalazi “vječna vatra”. No, jasne priče i efekta , jednostavno nema.
Kada je sredinom prosinca ispred dvorane Vatroslava Lisinskog gradonačelnik Milan Bandić uz drugi ešalon hrvatske političke elite otvorio Spomenik domovini težak gotovo 48 milijuna kuna, samo se ministar branitelja Tomo Medved prisjetio starog Oltara domovine s Medvedgrada rekavši da su i jedan i drugi spomenik među najreprezentativnijim mjestima u Zagrebu i Hrvatskoj. Pokušaj je to bivšeg gradonačelnika da se svidi svjetini i predstavi kao domoljub, gradeći zapravo samo sebi spomenik, kako bi se maknuli od pravog tvorca domovine i štovali vrijednosti proistekle iz Domovinskog rata tamo gdje bi i trebalo. Voljeli Tuđmana ili ne, nebitno je jer oltar Domovine na Medvegradu je simbol stvaranja moderne Hrvatske države. Tu nema ništa sporno i tako je trebalo ostati. Detuđmanizacija je toliko snažna da je pogodila i povijesne građevine i predivne geste naroda koji su se tim oltarom Domovine i poistovjetili.
O zbiljskoj reprezentativnosti (danas potpuno zaboravljenog i minoriziranog) Oltara domovine, a onda i samog Medvedgrada u opsežnoj i više nego uzbudljivoj knjizi “Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza” progovorio je ugledni i nagrađivani konzervator Drago Miletić. Izniman spomenik kulture pretvoren je u običnu političku lakrdiju- spominje se u tekstu. Miletić je u startu bio protiv da se Oltar domovine postavi na Medvegrad jer je to kršenje konzervatosrkih pravila. Tuđman ga je postavio za jedinog konzervatora u to vrijeme, držim više jer je morao. Nije htio slušati Miletića jer je imao viziju, dok se Miletić držao struke. Po mom mišljenju, trebalo se slušati Miletića i slušati prijedlog da se Oltar domovine možda pomakne izvan Medvegrada kojih desetaka metara i ne narušava stari grad. Već u startu je znači postojao problem ali Tuđmanovom autoritetu se oduprijeti u ono vrijeme bilo je nemoguće. Opet sa druge strane, važno je razumjeti Tuđmana što je htio postići sa Oltarom domovine u ono vrijeme. Kompromis je bio poželjan ali nije postignut. Kao rezultat danas imamo – drek.
Oltar domovine zamišljen je kao mjesto na kojem će strani državnici odavati počast i Republici Hrvatskoj i svim žrtvama koje su u prošlosti pale braneći njeno pravo na opstojnost. Na Oltar domovine položeno je malo državničkih vijenaca, nakon Tuđmanove smrti spomenik je ne samo zaboravljen nego i minoriziran, a danas je samo težak teret i trošak Parku prirode Medvednica koji je opterećen ionako prebrojnim problemima.
Svaka država ne srami se svoje povijesti, ponajviše oko njenog stvaranja. Normalno je da postoje mjesta gdje se to obilježava. To je jedan od temelja i vizualan identitet stvaranja neke države. Gledajući i Biblijski možemo zaključiti da se uvijek na gorama, brdima, uzvisinama slavio Bog. Stavi se tako žrtva na pijedestal jer je ona uvijek sveta i lijepo ju je vidjeti da se na uzvisini sa dostojanstvom prisjećamo prvo žrtve dane za stvaranje domovine, pomolimo za njih, a onda osjećaj ponosa, pripadnosti i na kraju uživamo u predivnom okruženju. Sa uzvisine se uvijek pruža predivan pogled da što je to ono naše ispod za što smo se borili.
Mi smo se svog vizualnog identiteta stvaranja hrvatske države odrekli jer mnoge smeta Tuđman i današnji HDZ. Generalno, imaju mnogi na to pravo ali kakve veze ima Oltar domovine sa tim ? On je univerzalan iznad politike i društva. On je čista i svjetla točka, možda i među rijetkima koje pokazuju da smo tu zato što (pa krenemo u povijest prepričavajući). Svaki državnik koji dođe, zapravo nema se gdje pokoloniti hrvatskoj žrtvi. Ako ju mi sami ne vrednujemo, pa tko će?
Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba i Park prirode Medvednica, potrošila je 40 milijuna kuna u obnovu Medvedgrada kroz projekt obnove koji je trajao tri godine. Otvoren je u listopadu 2021. godine, a predstavila ga je Marina Popijač, ravnateljica Parka prirode Medvednica. Ana Rucner je na otvorenju tamo odsvirala svoje, ministar Ćorić je rekao svoje. Ansabl Lado je otplesao svoje ali nigdje vojske, nigdje nacionalnog identiteta vezanog za Oltar domovine. Potpuno prešućeno !
Otvoren je tako info centar, suvenirnica, izložba, mozgalice za mlade, pristup za naplatu ali nigdje nema priče o Oltaru domovine !
Osim što je restauratorski narušeno zdanje, ono nije dobilo nikakav novi identitet. Oltar domovine tražio je samo neku malu građevinsku korekciju za manju svotu od uloženih 40 milijuna kuna i trebalo je nešto utrošiti novaca u marketing da se vrati dostojanstvo žrtve kroz Oltar domovine.
Pacifisti odmah skaču na zadnje noge kada se spomene domoljublje. Kao da nisu živjeli na ovim prostorima tijekom rata i strahovali jednako kao i oni koji su bili na prvoj liniji. Izgubljena generacija sa jasnim ožiljcima bili u ratu ili ga samo promatrali izdaleka. Svi koji smo ostali u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata nosimo manji ili veći ožiljak duha smrti koji se nadvio nad našim glavama gotovo pet godina. Bili domoljubi ili pacifisti, Oltar domovine je simbol svih tih muka svakog čovjeka koji je otrpio koliko je morao da bi opstao na ovom prostoru. Svakom normalnom čovjeku žao je svake žrtve stradale na ovim prostorima i zapravo tu se prisjećamo njih i trebaju se svi stranci koji dođu ovdje, također prisjetiti. To je jasan dokaz poštovanja. Nema to veze sa politikom. Oltar domovine smo svi mi. Zašto ga se onda toliko sramimo da u 40 milijuna kuna nije se moglo odvojiti 1 milijun kuna da se Oltar domovine zasja svojim punim sjajem ?
Pred križem koji je podignut u spomen na žrtve poratnih stradanja i likvidacija Drugog svjetskog rata i poraća u Dravskoj šumi kraj Varaždina, u petak 27. listopada 2023. godine, održana je komemoracija. Zajednički vijenac Grada Varaždina i Varaždinske županije položili su Gordana Marsenić, potpredsjednica Gradskog vijeća i Tin Jurak, županijski vijećnik.
Vijence su položili i svijeće upalili članovi Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. Vijenac je položila i svijeću upalila u pratnji predstavnika braniteljskih udruga izaslanica ministra branitelja, Ivona Paltrinieri, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale.
– Ovo je prilika da u svoje molitve uključimo i sve nestale iz Domovinskog rata i sve koji su pali za obranu Domovine. Mislim tu prvenstveno na žrtve Vukovara i Škabrnje. Ovime istinu o Domovinskom ratu ali i o događanjima u poslijeratnom razdoblju prenosimo na mlađe generacije kako bi ih kada mi odemo netko nastavio obilježavati – rekla je Paltrinieri.
Kako je izjavila Gordana Marsenić, potpredsjednica Gradskog vijeća, Grad Varaždin izražava pijetet i odaje počast svim žrtvama, a spomen križ žrtvama poratnih stradanja u Dravskoj šumi koji je podignut prije dvadesetak godina bit će dogodine obnovljen.
Komemoraciju je kao i svake godine povodom blagdana Svih Svetih organiziralo Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. Uz himnu i prigodnu pjesmu koju je otpjevao Zbor Arka, kraći govor Franje Talana, predsjednika Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, molitvu za žrtve poraća poveo je velečasni Ivica Cujzek, župnik župe Sv. Fabijana i Sebastijana.
Između ostalih i predstavnici Udruge specijalne jedinice policije „Roda“ Varaždin, Braniteljski centar za društveni razvoj iz Zagreba, Hrvatskog žrtvoslovno društva, a svijeću za žrtve grobišta Dravska šuma Varaždin zapalio je i Krešmir Mintas, sin varaždinskog dogradonačelnika Dragutina Mintasa, koji je nakon što je partizanima na ulazu u grad predao ključeve Varaždina „nestao“ kao i brojni drugi Varaždinci, između kojih i brojni profesori svećenici i uglednici grada Varaždina.
U petak, nakon održane komemoracije izaslanstvo Društva, kojem se pridružila Ivona Paltrinieri, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale iz Ministarstva hrvatskih branitelja te Đuro Knezičić, predsjednik Udruge Braniteljski centar za društveni razvoj iz Zagreba, posjetili su varaždinskog groblje. Svijeća je zapaljena na dijelu groblja gdje su pokopani vojnici poginuli u Prvom svjetskom ratu, a kod središnjeg križa svijeća je zapaljena za sve preminule članove Društva i sve pripadnike raznih vojski pokopanih na varaždinskom groblju. Jednu svijeću izaslanstvo je zapalilo i kod groba prof. Bosiljke Paska, rođene Galinec, jedne od osnivačice Društva, a kojoj je poratna vlast 1945. godine iz vlastitog doma odvela oca (Franjo Galinec, gimnazijski profesor – jedno vrijeme i ravnatelj), dok je brat Ivica stradao negdje na povlačenju prema Austriji.
Dana, 30. listopada 2023. godine u Novom Selu Glinskom, ispraćen je Joso Šimanović, dragovoljac Domovinskog rata čija je sudbina dirnula mnoga srca diljem Hrvatske. Nakon borbe s teškom bolešću, preminuo je 26. listopada u 51. godini života, ali njegova priča i uspomena će živjeti vječno.
Za Josu su mnogi znali kao za hrabrog vojnika, ali malo je onih koji su bili upoznati s dubokim ožiljcima koje je nosio iz prošlosti. U okrutnostima Domovinskog rata, Joso je u jednom danu izgubio svoju cijelu obitelj. Na pragu njihove kuće u Novom Selu Glinskom, zločinci su ubili njegovu sestru Katicu, majku Maricu, oca Ivana i djeda Pavla. Tragedija je bila toliko duboka da ni njihove kosti nikada nisu pronađene.
Unatoč bolu i gubitku, Joso je nastavio boriti se za domovinu i za pravdu za svoju obitelj. Njegova potraga za istinom o mjestu počivališta svojih najmilijih nikada nije prestala. S vremenom je, kako bi odao počast svojoj obitelji i ostalim žrtvama, podigao mali oltar kod svoje kuće, s 33 cigle simbolizirajući 33 žrtve pokolja u svom selu.
Na njegovom sprovodu, brojni prijatelji, kolege i obitelj došli su odati počast ovom velikom čovjeku. Svećenik je svojom molitvom naglasio važnost sjećanja na hrabre ljude poput Jose, koji su žrtvovali sve za domovinu.
Joso je možda tijekom života često osjećao samoću, posebno tijekom blagdana Svih Svetih, kada nije znao gdje bi zapalio svijeću za svoju obitelj. No, sada je s njima, i možemo samo nadati se da je pronašao mir i spokoj koji je toliko tražio. U sjećanje na Josu Šimanovića, neka nam svima posluži kao podsjetnik na cijenu slobode i na sve one koji su svoje živote dali za bolju budućnost Hrvatske. Neka počiva u miru.
Naveliko se piše kako se postavio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Ovih dana čitamo i slušamo g. Penavu kao i neke iz Domovinskog pokreta gdje navještaju da u Vukovar nisu dobro došli oni koji do kraja ne podržavaju njegov prijedlog obilježavanja Dana sjećanja. Ostali smo zatečeni mi iz BCDR udruge koji smo eto zaduženi za organizaciju manjeg dijela obilježavanja ovog velikog događaja.
Slažemo se da neke stvari ne štimaju u Vukovaru, da neke nisu dorečene, da ima podmetanja i da netko ne radi svoj posao. To je dio procesa u politici, a i izvan nje. No, postojala je čitava godina za pripremanje i predlaganje do studenog kada kreće program obilježavanja. Cijelu godinu je bilo prostora za planiranje, a ne sada pred kraj krenuti i to svadljivim tonom.
Pita li se obitelji stradalih i sve gardijske brigade što oni misle o programu? Donose li se onda i korektne političke odluke unutar grada? Čekati zadnji moment, igrati se sa tuđom emocijom koja poznaje samo žalost u tom trenutku, izuzetno je opasan čin. Nijednu majku, suprugu ili dijete koje je ostavilo bližnjeg u vihoru rata ne može se do kraja utješiti ali ih se podržava tišinom! Briga jednu majku stradalog za politiku i društvo u te dane. Ona pati i mi ne razumijemo tu bol do kraja. Onda šutimo. Ako to smetnemo s uma na trenutak, uzoholili smo se jer se bavimo sobom.
Jedan svećenik je rekao: “Kada staviš Boga u jednu ruku i nevinu ljudsku žrtvu u drugu, a dobio si prostor da govoriš u njihovo ime, pazi što ćeš reći jer Nebesa slušaju. Ne radi se o tebi , nego daj Duhu da govori umjesto tebe uz tvoju poniznost i ništavilo, da se kroz tebe proslavi. Oglušiš li se o to, jao si ga tebi oholi čovječe !”
Vukovar je vrlo osjetljiva tema. To je prostor natopljen krvlju i simbol hrvatskog stradanja. To je “živa rana” koju njeguješ do kraja života jer nikada ne zacjeljuje. Politika bi trebala tu biti u funkciji te žrtve, a ne obrnuto kao što je danas slučaj. Da PR stručnjak kreativno i istraživački predstavi svoje gledište i pristup promoviranja grada, započeo bi ovako- Suosjećanje je glavna emocija što pogoni ovaj grad. To mu je glavno gorivo i tu ne treba ništa kititi, nego obrnuto. Manje je više, a ta emocija je nuklearno gorivo i ako je okrenuta u pozitivu, ruši sve prepreke. Drugo je samo kič i ples poganih nad grobovima stradalih.
Vukovar je grad patnik ali i grad otpornosti i predstavnik uspjeha, ma koliko se i neki ne slagali s tim. On treba biti ekonomsko, političko i vojno uporište, koje živi u sadašnjosti, planirajući svijetlu budućnost.
Žrtva koja je dana na ovom području i ono što taj grad predstavlja je puno veće od nas samih. Vukovar mora biti naš simbol suosjećanja, nade i uspjeha. Tu nema prostora za raspravu!
Nitko HOS-u ne brani da bude na čelu kolone. Nitko nikada nije niti branio i neka tih heroja tamo. Trebalo je svake godine tako, ali gurati pod nos drugima izmišljeni problem koji zapravo uopće nije problem kao polazišnu točku obilježavanja, vrlo je ružna strategija. Što se naglašava to se onda i povećava.
Tko je protiv tebe čovječe ? Ta, na istoj smo strani svi. Što radiš još veći razdor, tamo gdje smo ionako razoreni. Zar i to malo što nas je ostalo i koji smo se za isto borili, treba razjediniti. Što će od nas na kraju ostati ?
Valja i podsjetiti g. Penavu da sam ja kao predsjednik udruge BCDR- Đuro Knezičić i neki drugi organizirali autobuse iz Zagreba o svom trošku i također o svom trošku osobno vozili autima ljude kako bi njegovog protivnika Saboa koji je do tada bio gradonačelnik, maknuli s funkcije. Penava je između ostalog zahvaljujući angažmanu mnogih hrvatskih branitelja postao gradonačelnik Vukovara i Sabo je smijenjen. Nije tada postojala ovakva retorika, nego je obećavao suradnju. Gdje je sada to sve nestalo? Uz to je Saba vratio kao glavnog partnera koji je danas predsjednik skupštine grada Vukovara. A nisu se mogli nacrtani vidjeti. Također, obećavao je borbu protiv takve politike s čim smo se mi branitelji složili te micanje Saba sa svih funkcija. Branitelji koji su podržali Penavu tražili su da se riješi obećano, što je izostalo.
Mučno je gledati desnicu rasutu u tri političke frakcije i nas branitelje koji žongliramo između njih zbunjeno jer su to sve naši. Udružiti se, počistiti jugoslavenski entitet koji parazitno egzistira samo na području Hrvatske jer nigdje drugdje nije priznat i neka se rješava primarna problematika.
Sa kakvom li samo prijezirom pričamo jedni o drugima, a radi se samo o politici i načelno smo na istoj strani. Od kuda sada odjednom baš ovolika tenzija da je nepodnošljiva do tih granica da nam više ništa nije sveto pa koristimo i žrtvu Vukovara u te svrhe, a ne vidimo stvarnog neprijatelja koji nam se smije u brk.
Vukovar je moj i tvoj. Vukovar je hrvatski patnik svih nas i boli nas jednako. Vukovar je 365 dana u godini a ne samo 18. studenog. Budimo dostojanstveni u zajedničkoj patnji i priklonimo se žrtvi koja je dana da za našu slobodu. I da, svi smo dobrodošli.
