Predsjednik Županijske skupštine Mato Fofić i zamjenik župana Mihael Jurić su u srijedu, 15. ožujka 2023. godine u Kutini sudjelovali na obilježavanju 32. godišnjice osnutka SJP RIS Kutina, a i mi smo se pridružili ovom događanju.

Program obilježavanja je počeo polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred PP Kutina te na gradskom groblju u Kutini, a nastavljen je misom zadušnicom za sve poginule, stradale, nestale i preminule pripadnike SJP RIS. U sklopu obilježavanja je održana i tribina “Branitelji: jučer, danas, sutra” u Domu hrvatskih branitelja.

Kutinski Risovi Domovini i Kutini uvijek odani. Poručeno je to sa svečanosti obilježavanja 32. obljetnice ove slavne jedinice specijalne policije iz Domovinskog rata. „Risovi su u Domovinskom ratu dali veliki doprinos uspostavi Slobodne i demokratske Hrvatske. U novije vrijeme spremno su odgovorili novim izazovim. Preustrojili su se i provedbom raznih projekata nastoje dati doprinos izgradnji bolje i sretnije Hrvatske.“, rekao je Davor Šoštarić tajnik Udruge specijalne policije Ris Kutina. U programu svečanosti predstavljeni su projekti koje provodi Udruga financiranjem iz europskih i nacionalnih fondova. Risovi će tako nastaviti i dalje a idući izazov je socijalno poduzetništvo. O mogućnostima korištenja sredstava iz europskih fondova o tome je održano i predavanje pod nazivom “Branitelji: jučer, danas, sutra”te je zaključeno kako braniteljske udruge upravo kroz socijalno poduzetništvo mogu iskoristiti brojne prilike. Risovi su pokazali kako, a pripremili su i nekoliko novih projekata koji će biti od koristi braniteljima, ali i lokalnoj zajendici.
U okviru obilježavanja obljetnice osnivanja Risova održana je redovna skupština. Položeni su vijenci kod spomen obilježja ispred Policijske postaje u Kutini te kod Spomen križa kod kutinske crvke. U župnoj crkvi prikazana je i sveta misa za Risove.
Risovima su zahvalili i čestitali im Stjepan Milković, izaslanik ministra Tome Medveda, Dinko Tandara, Mato Fofić, predsjendik Skupštine SMŽ, Mihael Jurić, zamjenik župana te Ivan Crnac i Robert Kolenc, pročelnici Grada Kutine.

„Pobunjenici su imali namjeru rušiti institucije hrvatske države i njezinu demokratski izabranu vlast. I ovo je prigoda 32 godine poslije prisjetiti se tog nasilja koje je dovelo do agresije na hrvatsku demokraciju. Danas na poseban način izražavam zahvalu svim pripadnicima redarstvenih snaga koji ste tada sudjelovali u intervenciji u Pakracu, gradu koji je svo vrijeme Domovinskog rata bio na prvoj crti obrane“, započeo je danas govor Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja, ispred branitelja, brojnih uzvanika i Pakračana u kino sali Hrvatskog doma dr. Franjo Tuđman na svečanosti kojom je završena trodnevna manifestacija obilježavanja početka Domovinskog rata – 1. i 2. ožujka 1991. godine.

Svečano obilježavanje početka Domovinskog rata čiji je organizator i domaćin bila Udruga policije branitelja Pakraca i Lipika i Grad Pakrac, uz pokroviteljstvo Ministarstva hrvatskih branitelja i MUP-a, završila je nastupom Policijske klape „Sveti Mihovil“ koja je današnju svečanost uveličala s nekoliko glazbenih intermezza. Govore su osim Tome Medveda održali i pakračka gradonačelnica Anamarija Blažević, Ante Deur, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i general zbora Josip Lucić.

Odbijanje napada pobunjenih Srba na policijsku postaju u Pakracu 1. ožujka 1991., koja je brzom intervencijom policijskih specijalaca obranjena, a pobunjenici protjerani izvan grada, brojni smatraju početkom Domovinskog rata koji u srijedu obilježava svoju 32. obljetnicu. Istoga dana načelnik pakračke Policijske postaje Jovo Vezmar izdaje zapovijed o mobilizaciji “rezervnog sastava milicije” zbog, kako se navodilo, vježbe te provjere njene mobilnosti i osposobljenosti. Na to su u grad izašle manje naoružane grupe srpskih civila, pokušavajući stvoriti dojam da je Pakrac zapravo u SAO Krajini, srpskoj paradržavi unutar Hrvatske. Već sljedeći dan, 22. veljače, sazvana je Skupština Općine Pakrac od čijih su 52 prisutna zastupnika samo njih 15 bili Hrvati, pa je glasovanjem odlučeno o pristupanju Krajini, što je za šest dana poništio Ustavni sud RH.

Načelnik postaje Vezmar tada je pozvao pričuvne policajce da predaju oružje, s namjerom da razoruža samo one hrvatske nacionalnosti, dok je srpskima naloženo okupljanje na igralištu u selu Šeovica.

Na sastanku u postaji 1. ožujka razoružano je svih 16 policajaca nesrpske nacionalnosti, a Vezmar je uz pomoć policajaca iz redova Srba preuzeo postaju, pri čemu neki od njih nisu podržali pobunu, dok su neki koji nisu bili Srbi uspjeli iznijeti oružje iz postaje te ga sakriti.

Navečer su pobunjeni ‘milicajci’ i naoružani civili na ulazima u grad postavili barikade, a po raznim mjestima u gradu rasporedili su se i pripadnici tadašnje JNA.

Oko 5 sati ujutro 2. ožujka posebna jedinica bjelovarske policije “Omege” pri ulasku u Pakrac raskrčuje neprijateljske barikade, dok iz drugog pravca stižu pripadnici Antiterorističke postrojbe Lučko te zajedno ulaze prvo u zgradu općine, a potom bez otpora i u zgradu policije.

O tome da je pobunjenicima očito bilo dojavljeno o dolasku hrvatskih specijalaca svjedoči podatak da su se povukli u okolna sela na brdima, a u grad ulaze i raspoređuju se pripadnici posebnih antiterorističkih jedinica “Sljeme”, “Rakitje”, “Kumrovec“ i “Pionirski grad”.

U 9 sati s okolnih brda na Policijsku postaju i zgradu općine otvorena je puščana paljba, na što specijalci uzvraćaju, a sve završava nakon nekih pola sata kada dolazi JNA. Svi razoružani hrvatski specijalci vraćeni su u službu, a 32 ljudi je uhićeno pod sumnjom da je sudjelovalo u pobuni te su prevezeni u Bjelovar radi ispitivanja.

U Lipiku zaustavljen i Jovan Rašković

Tijekom dana, specijalci su stavili pod nadzor ulaze u grad te često pri kontroli u automobilima pronalazili duge cijevi, a u Lipiku je zaustavljen i Jovan Rašković, jedan od pokretača srpske pobune i osnivač SDS-a.

Popodne u postaju dolazi nekoliko oficira JNA, među kojima i general Dobrašin Praščević, a nakon njega i Stjepan Mesić, tada potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik Vlade RH, a od 2000. u dva mandata i hrvatski predsjednik. Odlučeno je da se situacija vrati na stanje prije 1. ožujka.

Kada su okupljeni dužnosnici otišli, s okolnih brda sručila se jaka pucnjava, na što su hrvatski specijalci odgovorili, a troje od njih je ranjeno, nakon čega je uslijedila i slabija razmjena vatre sa JNA.

Dan zatvaranja logora Stara Gradiška, obilježen je 3. veljače 2023. godine polaganjem vijenaca i paljenjem lampiona te molitvom čime je odana počast svim ubijenim, nestalim, preminulim logorašima, braniteljima i civilima u Hrvatskom Domovinskom obrambenom ratu 1991. do 1995. godine.

Kod Spomen ploče na ulazu u nekadašnji kazamat učinili su to izaslanstvo Hrvatskog Društva Logoraša Srpskih Koncentracijskih logora te Savez udruženja logoraša BIH koje su predvodili Ivan Turudić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije i Davor Ančić predsjednik podružnice društva sisačko – moslavačke županije ,
izaslanik predsjednika Vlade RH, Andreja Plenkovića i ministra Hrvatskih branitelja Tome Medveda državni tajnik Darko Nekić , predstavnici udruge civilnih invalida I stradalnika domovinskog rata Požeško slavonske županije, Udruge Hrvatski Feniks I gradova Lipik i Pakrac , izaslanstvo Općine Stara Gradiška koje je predvodio načelnik Velimir Paušić , izaslanstvo grada Pakraca i koordinacija braniteljskih udruga Pakraca i Lipika, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata Slunj , Rakovica Cetingrad , Udruge proistekle iz Domovinskog rata gradova Petrinje I Novske predvođene dopredsjednikom udruge dragovoljaca I veterana RH Stjepanom Hrasntikom ,Udruga Policije Petrinja te članovi obitelji logoraša i brojnih braniteljskih udruga kako iz BPŽ, tako i iz drugih krajeva Hrvatske.

Organizatori obilježavanja Dana logora Stara Gradiška ove su godine bili uz općinu Stara Gradiška i Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Podružnice Sisačko-moslavačke županije i Udruge Zavjet Sisačko -moslavačke županije.

Danas osamdesetpetogodišnja Zlata Kranjčić iz Lipika prisjetila se strahota koje je proživjela tih dana.
Osim podsjećanja na strahote Domovinskog rata, logor u Staroj Gradiški je i povijesno mjesto stradanja, logor koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio mjesto „istrebljenja“ Židova ,Srba, Roma i Hrvata, takozvani peti podlogor logora Jasenovac, zatim logor namijenjen jugoslavenskim političkim zatvorenicima, a onda i mjesto koje su u Domovinskom ratu koristili krajinski pobunjenici uz pomoć pripadnika JNA-a za zarobljavanje Hrvata i nesrpskog stanovništva s područja Zapadne Slavonije i Bosne i Hercegovine. Kroz ovaj logor prošlo je više od 1100 osoba, Hrvata, Bošnjaka i Srba koji su ovdje mučeni, ponižavani, ispitivani i koji su prolazili torture koje mogu zamisliti samo mengelovski poremećeni umovi.

Danas je Logor Stara Gradiška nijemi i oronuli svjedok boli i muka zatočenih hrvatskih branitelja i civila koji su se usprotivili velikosrpskoj agresiji i prema riječima načelnika Stare Gradiške Velimira Paušića potrebno je pokrenuti inicijativu za obnovu i spas od propadanja tog kompleksa kako bi buduće generacije mogle vidjeti kroz kakve strahote su prošli logoraši i da se takvi zločini nikada više u povijesti čovječanstva ne ponove.Preživjeli logoraši iz svih krajeva Hrvatske i BiH su došli odati počast žrtvama i prisjetiti se strahota koje su podnijeli u ovom logoru.Zapravo iz dana u dan zatvor sve više propada i prijeti urušavanju do temelja. Neki logoraši koji su ovdje prošli torture kažu da će urušavanjem kompleksa zgrada biti zatrpane i samice u kojima su po „kazni“ provodili dane i dane u vodi do grla.
Više donosimo u današnjim informativnim emisijama na 105.5MHz kao i svjedočanstva nekih od logoraša Stare Gradiške i Bučja.

Put Kašića krenuli su veterani, predstavnici 3. gardijske brigade „Kune“, predstavnici braniteljskih udruga Brodsko- posavske županije ,sudionici akcije 1993., djeca i roditelji branitelja poginulih u akciji kako bi zapalili svijeće i položili cvijeće na spomenik podignut palim braniteljima u akciji Maslenica. Njima smo se pridružili i mi iz BCDR-a.

U operaciji Maslenica, veliku ulogu imali su hrvatski branitelj iz Slavonskog Broda, pripadnici i Vitezovi Domovinskog rata 3. Bojne “KOBRE”, 3. Gardijske brigade, smijenivši na glavnom pravcu djelovanja 4. gardijsku brigadu koja je povučena na kraći odmor. Kašić je trebalo pod svaku cijenu obraniti jer je bio ključna točka za obranu kako samoga Zadra tako i Republike Hrvatske i nikako nije smio pasti neprijatelju u ruke. Da su uspjeli tada kako su zacrtali…Hrvatska…ne bi više postojala. Ne bi bilo ni akcije koje su uslijedile nakon ove, Bljesak, Oluja… a koje su u potpunosti oslobodile Hrvatsku.

Krajem siječnja 1993. godine, zbog alarmantne situacije koja je nastupila neposredno nakon akcije “Maslenica”, hrvatski jug našao se u teškom položaju. U zadarsko zaleđe hitno su prebačene dvije bojne 3. gardijske brigade „Kune“ iz Osijeka i Slavonskog Broda. Treća bojna iz Slavonskog Broda, poznata pod nazivom “Kobre”, bila je nositelj borbenih zadataka. Dva dana poslije njihova dolaska srpske snage napale su selo Kašić i treća slavonskobrodska bojna uletjela je u zasjedu. U borbama, koje su trajale 1. i 2. veljače, poginula su sveukupno 32 pripadnika 3. gardijske brigade, a najviše ih je bilo iz Slavonskog Broda.

U čast poginulim Slavoncima u Kašiću je podignut spomenik simbolično napravljen od dalmatinskog kamena i slavonskog hrasta. Na njemu je uklesan tekst: 3. gardijska brigada “Kune”, Hrvatska Vas zaboraviti neće. Neka im je vječna slava!”.

Zloglasni logor Bučje postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992. godine, a u tome razdoblju kroz njega je prošlo oko tri stotine zarobljenika. Uglavnom su to bili hrvatski vojnici, ali u logoru su bili zatočeni i hrvatski civili, među njima žene i djeca. Među zatočenicima su bili i civili srpske nacionalnosti koji su se odbili priključiti srpskim paravojnim postrojbama ili koji su surađivali s Hrvatima. Zatočenici su držani u nehumanim uvjetima, a mnogi od njih su bili izloženi sustavnom psihičkom i tjelesnom mučenju kojem je neutvrđen broj zatočenika podlegao. Dio zatočenika je razmijenjen u dvije razmjene, u kolovozu i listopadu 1991. godine. U prosincu 1991. godine preostale zatočenike srpske su postrojbe premjestile u logor Stara Gradiška, a slobodu su dočekali u razmjeni izvršenoj 16. siječnja 1992. godine. Ni danas nije poznata sudbina 24 osobe koje su bile u logoru, uključujući i dr. Ivana Šretera.

Povodom 31. obljetnice stradavanja žrtvama ovog logora, uz počasne plotune Gradske straže Požega, počast su 16. siječnja odali predstavnici Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke, Vukovarsko-srijemske i Splitsko-dalmatinske županije; izaslanik predsjednika Republike Hrvatske brigadir Mile Valentić, zapovjednik Središta za obuku i doktrinu logistike Zapovjedništva za potporu; izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević; državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Špiro Janović, izaslanik predsjednika hrvatske Vlade i Ministarstva hrvatskih branitelja; saborska zastupnica Martina Vlašić Iljkić, članica saborskog Odbora za ratne veterane; požeško-slavonska županica Antonija Jozić; predsjednik Županijske skupštine te gradonačelnik Lipika Vinko Kasana; načelnik Općine Sirač Igor Supan; predsjednik pakračkog Gradskog vijeća Miroslav Ivančić; Ivan Turudić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora te predstavnici saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Hrvatski Feniks“ i udruge Civilnih invalida stradalnika Domovinskog rata Požeško-slavonske županije; predstavnici PU požeško-slavonske i PP Pakrac te delegacija 123. brigade HV; zajednička delegacija gradova Lipika i Pakraca i predstavnika Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac – Lipik; županijske koordinacije braniteljskih udruga, kao i brojni drugi predstavnici braniteljskih udruga i stradalnika iz Domovinskog rata.

Predsjednik Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje Josip Cah u svojem se kratkom obraćanju prisjetio svih onih strahota i muka koje su logoraši morali proživljavati na groznom mjestu, zahvalivši svima koji su došli odati počast.

Okupljenima se obratila i Ivana Rihtar, kćerka Bohumila Dostala, nestalog hrvatskog branitelja i zatočenika logora na Bučju. Ona je u dojmljivom iskazu prikazala uništeno djetinjstvo, život dvoje djece, sebe i svojeg brata nakon nestanka samohranog oca. Unatoč svim iščekivanjima i nastojanjima, oni još uvijek, nakon trideset i jedne godine tragaju za svojim ocem. Uz Ivanu Rihter, prisutnima se obratila i civilna žrtva rata Zlata Kranjčić, inače jedna od 13 zatočenih žena koja se prisjetila strašnih dana i torture provedene u logoru Bučje, a kasnije i logoru Stara Gradiška.

Podno zidina utvrde Gvozdansko obilježena je 445. godišnjica herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela od turskih osvajača, te slavne pogibije branitelja ove utvrde 1578. godine.

Tim povodom u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u nedjelju je održano misno slavlje koje je predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, nakon čega je održan mimohod i komemoracija žrtvama.

Tijekom svete mise i komemoracije bilo je riječi o herojskoj pogibiji hrvatskih branitelja Gvozdanskog, koja je postala povijesni simbol domoljublja i otpora agresoru.

Starohrvatsku utvrdu Gvozdansko podigli su hrvatski plemenitaši Zrinski. U njemu je Nikola Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ta utvrda je u 16. stoljeću bila brana pred najezdom turskih osvajača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. godine poduzela više bezuspješna pohoda na tu junački branjenu utvrdu, da bi tek 1578. godine, nakon tromjesečne opsade i petog pohoda, pod vodstvom Ferhat-paše, bez otpora ušli u utvrdu. 

Prema dostupnim podacima iz tog vremena, utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od pedesetak Zrinskih vojnika i oko 250 seljaka i rudara sa svojim obiteljima. Na drugoj strani našla se vojska od oko deset tisuća turskih napadača potpomognuta vlaškim četama. 

Kada su nakon nekoliko bezuspješnih napada, osmanlije napokon 15. siječnja bez otpora ušli u kaštel, u njemu su zatekli razrušeni grad u kojem su na svojim borbenim položajima bila mrtva tijela smrznutih branitelja izmučenih glađu i nezapamćenom hladnoćom, koji su svjesno pošli u smrt. U gradu nisu zatekli ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Zbog toga se herojska pogibija branitelja nerijetko naziva “Hrvatskim Alamom”.

Kako i ranijih godina, komemorativnoj su svečanosti, bili nazočni pripadnici braniteljskih i povijesnih udruga, te brojni hodočasnici iz cijele zemlje. 

Nakon mise slijedio je mimohod u čast hrvatskim junacima Gvozdanskog sve do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga.