U Hrvatskoj se još traga za 1840 osoba nestalih u Domovinskom ratu, rečeno je na okruglom stolu “Pravo obitelji na istinu – pravo nestalih na identitet”, koji je u srijedu održan u Vukovaru u povodu 30. godišnjice potrage za nestalima u Domovinskom ratu.

Braniteljski centar za društveni razvoj surađuje sa udrugom roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke”.

Tako smo sudjelovali na tribini, čiji je organizator bila Udruga “Vukovarske majke” te predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja, Državnog odvjetništva, MUP-a i obavještajne zajednice te ostali koji su uključeni u traženje istine o nestalima.

“Iz dana u dan nas je sve manje. Umiru ne samo roditelji, nego i djeca nestalih. Za nekoliko godina gotovo da neće biti nikoga da ih traži. Unatoč protoku vremena, mi i danas živimo u 1991. godini. Život ide dalje, mladi odrastaju, žene se, udaju, ali nama je i dalje teško”, rekla je Manda Patko, predsjednica Udruge roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja “Vukovarske majke”.

Podsjetila je da se u Vukovaru još traga za 386 osoba čiji se trag gubi upravo u tom gradu u jesen 1991.

Po riječima ravnateljice Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja Ivone Paltrinieri, u posljednjih godinu dana ta je uprava najviše probnih iskapanja provela u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji, koje, uz Banovinu, imaju najviše nestalih osoba.

Paltrinieri je rekla i da je u šest godina mandata ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda u te dvije županije pregledano više od pola milijuna četvornih metara i 100 lokacija za koje se sumnjalo da skrivaju posmrtne ostatke hrvatskih branitelja i civila.

Pritom je podsjetila kako je u godinama od Domovinskog rata ekshumirano više od 5200 posmrtnih ostataka žrtava agresije, od kojih je 4100 završno identificirano.

“Probna iskapanja trenutačno obavljamo na području Dalmacije, gdje smo obradili dio lokacija u Splitsko-dalmatinskoj, Šibensko-kninskoj i Zadarskoj županiji. U planu nam je nakon Uskrsa početi s istraživanjima na području Banovine te Vukovarsko-srijemske županije”, najavila je Paltrinieri.

Kako je rekla predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila Ljiljana Alvir, pravo obitelji na istinu o nestalima je ono što najviše traže i na što imaju pravo. Dodala je da taj savez još traga za 213 hrvatskih branitelja.

Po specijalnosti pedijatrica, Bosanac je tijekom Domovinskog rata postala ravnateljica vukovarske bolnice u kojoj je bila sve do sloma obrane grada. Po povratku Bosanac postaje ponovno ravnateljica i taj je posao obavljala, s jednim prekidom, sve dok se nije teško razboljela. Uvijek je govorila kako joj je cilj obnoviti do kraja bolnicu. Bosanac je umrla u jedinici intenzivne njege vukovarske bolnice.

Članovi udruge Braniteljski centar za društveni razvoj, oprostili su se sa dr. Vesnom Bosanac.

Vesna Bosanac rođena je 1949. godine u Subotici, po zanimanju je bila pedijatrica, a na čelo tadašnjeg Medicinskog centra Vukovar došla je u srpnju 1991. godine.

Tada se oformljuje ratna kirurgija te uređuje poluatomsko sklonište, što se ubrzo pokazalo opravdanim jer su prve granate neprijateljske JNA i pobunjenih Srba počele padati na bolnicu 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza bolnica je bila meta i avionskog napada.

Cijelo vrijeme okupacije Bosanac upravljala je bolnicom u iznimno teškim uvjetima. Od 1040 zaposlenih u Medicinskom centru Vukovar prije Domovinskog rata, do kraja rata u bolnici je ostalo svega 350 zaposlenika.

U tri mjeseca obrane Vukovara u bolnici je liječeno oko 4000 ranjenika, a pod teškim uvjetima izvedeno je oko 2250 operacija. Na bolnicu je na dan padalo od 70 do 80 granata, a bilo je dana kada je na nju palo i do 700 projektila.

Kroz cijelo vrijeme agresije Vesna Bosanac ostala je u bolnici gdje je dočekala i slom obrane Vukovara nakon kojega je, po ulasku neprijatelja u grad, iz bolnice odveden 261 ranjenik, civil i medicinski djelatnik, od kojih je 200 ubijeno na Ovčari, dok se za 61 osobom još uvijek traga.

O tom zločinu svjedočila je 2008. pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu, u postupku protiv Vojislava Šešelja, a bila je svjedokinja i u haškom suđenju Goranu Hadžiću, bivšem predsjedniku tzv. Republike Srpske Krajine, 2013. godine.

Kao svjedokinja optužbe govorila je o višemjesečnoj opsadi Vukovara 1991. i teškom razaranju grada te zločinima nad zarobljenicima.

Tijekom agresije na Vukovar svakodnevno je slala apele raznim nacionalnim i međunarodnim institucijama za pomoć vukovarskoj bolnici, ranjenicima i civilima koji su u bolnici našli posljednje utočište, a posljednji je poslala na sam dan sloma obrane grada 18. studenoga 1991.

Vesna Bosanac odvedena je zatočeništvo i tri tjedna provela u zatvoru u Sremskoj Mitrovici te još dva dana u Beogradu, prije nego je razmijenjena. U Zagreb je stigla u prosincu 1991. godine.

Nakon rata kao ravnateljica Opće županijske bolnice Vukovara aktivno sudjeluje u obnovi teško stradale bolnice koja je najvećim dijelom završena 2011. s ulaganjem od 200 milijuna kuna.

Za velike zasluge 2002. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, a 2001. primila je Povelju Republike Hrvatske u ime Opće županijske bolnice Vukovar od hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.

Udruga branitelja Podravke u suradnji s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata dodijelila je dr. Vesni Bosanac i Općoj bolnici Vukovar Veliku zlatnu plaketu 2021. za sve što su učinili za dobrobit Hrvatske.

Nema potpunog mira u obiteljima onih čiji su članovi nestali tijekom Domovinskog rata i još uvijek im se ne zna za grob. Ne će ga ni biti, sve dok se ne pronađu zemni ostatci njihovih najmilijih, ma gdje oni bili. Na desetke je tisuća nevinih ljudi, žena i djece koji su ubijeni prvih dana po završetka Drugog svjetskog rata i bačenih u jame diljem bivše Jugoslavije. Što po tom pitanju čini Hrvatska, što obitelji stradalnika, u emisiji govore: predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila, Ljiljana Alvir, i ravnateljica Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, Ivona Paltrinieri. S obzirom da naša udruga Braniteljski centar za društveni razvoj surađuje sa Ljiljanom Alvir i Ministarstvom branitelja, prenosimo vam ovaj link za gostovanaj na Laudato TV.

Zahvalnost svim policajcima i drugim sudionicima događanja od 1. i 2. ožujka 1991. godine, kao i Pakracu i Pakračanima na tome što svih tih godina čuvaju spomen na te dane i svima onima koji dolaze tom prigodom u Pakrac, bile su najčešće izgovorene riječi danas s govornice postavljene ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata na Trgu bana Josipa Jelačića gdje su se okupili brojni uzvanici, sudionici tog povijesnog događaja, brojna izaslanstva braniteljskih udruga, jedinica lokalne i regionalne samouprave, izaslanstva i različite jedinice MUP-a i više povijesnih postrojbi. No poneki govornici sjetili su se i Ukrajine uspoređujući te pakračke i hrvatske dane s aktualnim događajima u toj zemlji.

„Prije 31 godine Pakrac je branilo malo pravih ljudi. U svakom ratu, pa i u Domovinskom, sve je ovisilo o malo hrabrih ljudi, malo odvažnih ljudi koji su u kritičnom trenutku bili spremni poginuti. Taj mali broj ljudi, možda nekoliko stotina u Pakracu, nekoliko tisuća u Hrvatskoj, spriječili su da padne cijela Hrvatska. Strah od smrti je strah koji je uspio potisnuti samo malo broj ljudi…

“Ovdje se tih dana osjetilo zajedništvo hrvatskog naroda, ali i pripadnika nacionalnih manjina koji su živjeli, ali i danas žive na području Grada Pakraca, osim jednog dijela pripadnika srpske manjine koji Pakrac nisu prihvaćali kao hrvatski grad, ali ni Republiku Hrvatsku kao svoju domovinu. Bio je to prvi otvoreni oružani sukob na području Republike Hrvatske. Zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti hrvatskih branitelja i hrvatske policije nikada nije ostvaren cilj velikosrpskih ideja da osvoje grad i da Pakrac postane sjedište SAO Krajine za cijelu zapadnu Slavoniju. Branitelji iz cijele Hrvatske branili su u Pakracu ne samo ovo područje nego i svoje gradove, svoje obitelji i domove. Ovdje se branila Republika Hrvatska na čemu smo im zahvalni. I Pakrac nije samo grad Pakračana nego i svih vas koji ste ovdje bili 1991. godine do kraja rata.

„Svake godine o ovom datumu u Pakracu ističe se važna činjenica koju ponavljamo i ovom prigodom. U Pakracu ne slavimo početak Domovinskog rata. Ne slavimo niti smo ikada slavili bilo koji rat, posebno ne ovaj koji nam je podmuklo nametnut. Ali u isto vrijeme s ponosom se poručuje, da se u Pakracu slavi hrabrost i odvažnost hrvatskog čovjeka koji se bio spreman suprotstaviti daleko jačem, brojnijem i bolje opremljenom neprijatelju, koji je ljubav prema svojoj domovini, svome gradu, prema slobodi spreman platiti i vlastitim životom.

28 veljače, točno prije 125.g., 1896.g. umro je dr. Ante Starčević, hrvatski književnik, pisac, publicitet, političar i intelektualac. Prozvan je “Ocem domovine” zbog postavljanja temelja suvremene hrvatske nacionalne države. Kao svake godine tako i ove prisustvovali smo godišnjici smrti i misi zadušnici. Na žalost sve do danas nije učinjen pomak od strane grada Zagreba i države Hrvatske da nemaju u svom protokolu dan obilježavanja smrti “Oca Domovine.”

Dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti umro je 28. veljače 1896. u zgradi koja danas nosi naziv Starčevićev dom i nalazi se u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora. Tu su zgradu izgradili pravaši 1894./1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Julia Deutscha i specijalno su namijenili jedan stan u njoj za svog osnivača Antu Starčevića iako on baš nije bio oduševljen tom idejom. Naime, Starčević je cijelog svog političkog djelovanja bio asket. Nije želio benificije niti nagrade. Mnogi njegovi suvremenici smatrali su ga isključivim (Strossmayer, mladi Radić…) upravo zbog njegovog odbijanja da se povine službenim ili neslužbenim političkim previranjima. Iako je u svom političkom djelovanju prošao put od austrofila do žestokog protivnika Habsurgovaca te pogotovo Mađara, uvijek ga je vodila jedna misao – hrvatski narod mora sam odlučivati o svojoj sudbini. Starčević je politički intenzivno djelovao 60-ih i 70-ih godina 19. stolječa, ali se gorko razočarao u hrvatsku nagodbenjašku politiku te se s vremenom povukao iz političkog života. Ipak ostao je moralna vertikala nadolazećih mladih snaga, budućih političara, koji su ga i prozvali Ocem domovine.

Ante Starčević umro je u 73. godini života. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama. To je učinjeno prema njegovoj volji, jer nije želio biti pokopan na Mirogoju, nego na seljačkom, narodnom groblju. Iako je želio skromni sprovod na posljednji ispraćaj došlo mu je više od 50 000 ljudi.

Slavljem mise u župnoj crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama u ponedjeljak 28. veljače obilježena je 126. obljetnica smrti oca hrvatske domovine dr. Ante Starčevića.

Misu je predslavio župnik zadarske Župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu fra Žarko Relota, a suslavili su mons. Enzo Rodinis, župnik Župe sv. Mirka u Šestinama vlč. Robert Šreter i umirovljeni svećenik vlč. Mile Miljko.

Okupili su se brojni vjernici moleći za dr. Antu Starčevića, Hrvatsku te za mir u svijetu.

U homiliji je fra Žarko istaknuo da je Ante Starčević opravdao titulu „oca Domovine“ u svakom pogledu – kao čovjek, intelektualac, Hrvat, književnik, pisac, političar.

Stepinčevo je sveti dan za sve Hrvatice i Hrvate, ali i za sve ljude dobre volje. Ove godine obilježavamo i stotu obljetnicu rođenja predsjednika Tuđmana, a Hrvatska ima prigodu na najbolji mogući način zahvaliti hrvatskim velikanima koji su ujedinili vjeru i državotvorstvo u grandiozno djelo stvaranja slobodne Hrvatske. Velikani hrvatske povijesti vraćaju nas na izvorište emocija, strasti, domoljublja i ljubavi, bez čega ni jedna politika nema svoj dublji smisao.

Misno slavlje trećega dana trodnevne duhovne priprave uoči Stepinčeva u srijedu 9. veljače 2022. predvodio je mons. lvan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u Župi sv. Mihaela Arkanđela u Zagrebu – Dubravi u 19 sati.
Svečano euharistijsko slavlje na blagdan blaženoga Alojzija Stepinca u četvrtak 10. veljače 2022. zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u 17 sati ispred potresom ranjene zagrebačke prvostolnice.

„Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatske se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“.
Neupitna je svetost Alojzija Stepinca bez obzira što to još uvijek nije formalizirano.

Stepinčeva vjernost Katoličkoj crkvi i Rimu potvrđena je njegovim vlastitim životom, a njegova ljubav prema Hrvatskoj domovini i svom narodu sažeta je u ovih nekoliko rečenica izrečenih na montiranom političkom procesu protiv njega. U dubljem smislu progon Stepinca je pokrenut i protiv svake hrvatske državotvorne ideje. Taj montirani politički proces poslao je poruku tadašnjim, ali i budućim hrvatskim naraštajima, kako će proći oni koji se usude makar i sanjati o slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj.

Da mudri predsjednik Franjo Tuđman nije uronio u bespuća povijesti iz vremena Alojzija Stepinca, duboko razumijevajući značaj Stepinčevog djelovanja, možda ne bi nikada imali Hrvatsku. Hrvatska je spoj neslomljive vjere i vizionarskog državotvorstva. O jakoj vjeri nam svjedoče stotine tisuća krunica o vratu hrvatskih branitelja i Stepinčevih sličica o odorama naših branitelja , a o državotvorstvu je predsjednik Tuđman govorio više puta braneći Alojzija Stepinca.

Istaknuti hrvatski pravnik, profesor i bivši ministar Zvonimir Šeparović preminuo je u 94. godini života. Iako je bio poznata ličnost, ne znaju danas svi da je, u počecima stvaranja Republike Hrvatske, bio rektor na vrijeme od dvije godine.

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953., doktorirao 1966. na Sveučilištu u Ljubljani. U pravosuđu je radio do 1961., kada prelazi na Pravni fakultet gdje radi kao asistent. Usavršavao se u Austriji, SAD-u i Njemačkoj, među ostalim i na Institutu Max Planck za kazneno i međunarodno pravo u Freiburgu. Na Pravnom faksu bio je prodekan i dekan, a na rektorsku dužnost stupa 24. veljače 1989.. Nešto više od dvije godine nakon, 24. travnja 1991., upravo u godinama kada se stvarala Republika Hrvatska, Šeparović završava svoj mandat. Za njegova rektorskoga mandata obilježena je 320. obljetnica osnutka Sveučilišta, ujesen 1989., kada je potaknuto i osnivanje AMAC-a, udruge bivših studenata odnosno alumna. Uspostavljena je suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, a osim toga, ističe zagrebački rektorat na svojim stranicama, vraćen je rektorski lanac te su započele demokratske promjene.

Odmah nakon rektorske funkcije ušao je u politiku i diplomaciju postavši ministar vanjskih poslova u Vladi nacionalnoga jedinstva pod vodstvom Franje Gregurića. Osam godina poslije postaje ministar pravosuđa. Bio je veleposlanik pri Ujedinjenim narodima, suutemeljitelj i predsjednik Svjetskoga žrtvoslovnoga društva. Predavao je na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te na više poslijediplomskih studija u Zagrebu i Rijeci. Posljednji put u javnosti pojavio se, ističu sa Sveučilišta, prije dva tjedna na predstavljanju knjige Diplomatski pečat – sasvim osobno.