U Slavonskom brodu 21. svibnja 2016. godine otkriven je spomenik „Prekinuto djetinjstvo“ na spomen svoj poginuloj djeci u Domovinskom ratu Hrvatske. Od tada, svake godine 11. lipnja obilježava se obljetnice sjećanja na preko 400 poginula djeteta u srpskoj agresiji. Riječ je o spomeniku koji kroz motiv slagalice (puzzli) u kojoj nedostaju dvije, simbolizira nedovršene životne slagalice, nedoživljene mladosti, nakon što su tolika djeca prerano postala anđeli na nebu. Najmlađoj žrtvi bilo je šest mjeseci, najstarijoj 18 godina.

„Prema podacima iz 2010. prikupljenih od ministarstva zdravstva, unutarnjih poslova, branitelja, Uprave za zatočene i nestale, Hrvatskog crvenog križa i Zajednice udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata došlo se do jedinstvene brojke od 402 djece poginule u Domovinskom ratu. Naknadnom analizom i revizijom taj broj je smanjen na 323 djece koja su poginula uslijed eksplozija granata, mina ili bombardiranja iz zrakoplova (…), jer je s popisa uklonjeno njih 29 za koje je utvrđeno da su u trenutku pogibije navršili 18 godina, odnosno punoljetnost, 23 njih za koje nije utvrđen identitet niti okolnosti stradanja, te 27 djece za koje je utvrđeno da nisu poginula uslijed ratnih djelovanja. Daljnjom provjerom i revizijom podataka utvrđeno je i to je danas aktualan popis, da je u spomenutom razdoblju tijekom Domovinskog rata na području pod nadzorom hrvatskih vlasti poginulo, odnosno ubijeno ili se vodi kao nestalo najmanje, naglašavam najmanje 290-ero djece. Najveći broj djece, 127 – stradao je na području Slavonije i Baranje; po gradovima – u Slavonskom Brodu i bližoj okolici njih 29-ero, u Vukovaru 25, u Vinkovcima 8, u Osijeku 19…“, rekao je dr. Nazor i napomenuo da se podaci i dalje revidiraju i popis dopunjava te da ni ova brojka poginule djece, nažalost, nije konačna.

Spomenik “Prekinuto djetinjstvo”, nastao prema idejnom rješenju Petra Dolića i Petre Tončić Lipovšak.

Zbor mjesta pijeteta ima uporište u tužnoj činjenici da je u Slavonskom Brodu tijekom 1991. i 1992. godine od neprijateljskih granata smrtno stradalo čak 28 najnevinijih žrtava rata.

Hrvatska javnost mora biti upoznata sa svim zločinima Titove komunističke vlasti iz više razloga, a dva najvažnija su: pokop i pijetet prema ubijenima i otkrivanje imena nalogodavaca i izvršitelja, a ako su još živi i procesuiranje zločinaca. Masovna likvidacija Hrvata članova vlade NDH, njihovih supruga, djece i druge rodbine u Podgradu, 2 km od Radovljice te nekoliko stotina metara u šumi kod Crngroba kod Škofje Loke nalaze se grobišta tih žrtava. Sve te žrtve koje se nalaze u tim grobištima dio su NDH vlade sa njihovim obiteljima kao suputnici i prateće osoblje (redovnice kao medicinsko osoblje i nekolika svećenika).

I ove godine BCDR se prisjetio tih žrtava i položili smo vjence na njihove grobove zajedno sa svojim prijateljima, poznanicima i suradnicima kojima je ova žrtva poznata. Ovdje spomenuti Hrvati bježali su prema zapadu sa većom željezničkom kompozicijom (polmanov) od oko 30 vagona. Do ljubljanskog kolodvora stigli su 5.svibnja, gdje su čekali dva dana. Željezničari ih nisu pustili dalje sa izgovorom, da je pruga zauzeta sa njemačkom vojskom. Isto tako nisu dozvolili otputovati željezničkoj kompoziciji slovenskih domobrana.

Kasnije se je utvrdilo, da su to zapravo bili simpatizeri komunista i „Osvobodilne fronte“, koji su to namjerno radili. Obadvije kompozicije su bile puštene dalje pred večer tek 8. svibnja. Hrvatska kompozicija je bila 9. svibnja zaustavljena kod Jesenica, kao i slovenska domobranska kompozicija sa ranjenicima kod Radovljice od partizanske strane. Sve izbjeglice dočekala je jednaka sudbina – zločinačka smrt. Sudbinu Hrvata prepisat ću onako kako je to napisala gosp. Reza Župan, iz Radovljice na adresi Cesta Svobode, objavljeno u knjizi „Tudi mi smo umrli za domovino“ (izdane 2000.g.). Hrvatska kompozicija, koja je bila zaustavljena kod Jesenica bila je vraćena na željezničku stanicu u Radovljici na sporedni kolosjek. U toj kompoziciji je bilo oko 2 tisuće ljudi civila: muškaraca, žena i djece. Postrojili su ih u kolonu te su ih od željezničke postaje uz tračnice gonili po sadašnji cesti zvanoj Cesta svobode, preko Linhartovog trga u vojarnu. To sam vidjela jer sam stanovala na suprotnoj strani željezničke postaje kod gosp. Anice Mulej. Prvo noć oko deset sati (to je bilo 15.svibnja) gonili su ih po šest vezanih žicom. Na željezničkoj postaji vlak je stalno fućkao, mislila sam, da će ih negdje vlakom odvesti. Gonili su ih u šumu kod Pograda („Pusti grad“ ili pod Baterjem) te su ih tamo sa kolcima potukli a onda su još na njih bacali ručne bombe da bi ih do kraja pobili sve. Zbog blizine se sve to dobro čulo. Druga grupa odlazila je oko pola noći, treća grupa pa oko dva sata iza pola noći. Svi su bili vezani žicom ali su dvojica ipak uspjela pobjeći. Uhvatili su ih te ih ubili, vidjela sam ih kako leže u gnoju kod Kovača.

Slovensko društvo Društvo za ureditev zamolčanih grobov je tim mučenicima postavilo 5 križeva te ih je na „Binkovški ponedeljek“ – Duhovni ponedjeljak 2000.g., se na dostojan katolički običaj pokopalo. Gore zapisano je svjedočenje kako je završio cijeli transport Hrvata u Sloveniji. Ova tragična sudbina je zapisana u knjizi Tudi mi smo umrli za domovino, koja je prevedena na talijanski jezik pod naslovom „Anche noi siano mort per la Patreia“

U povodu obilježavanja Dana državnosti Republike Hrvatske, Dana branitelja grada Zagreba te Dana Grada Zagreba, danas je izaslanstvo Grada Zagreba predvođeno gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, zamjenikom gradonačelnika Lukom Korlaetom i predsjednikom Gradske skupštine Joškom Klisovićem, položilo vijence i zapalilo svijeće na Gradskom groblju Mirogoj kod Središnjeg križa u glavnoj aleji, na Spomen obilježju „Glas hrvatske žrtve“ – Zid boli, na Središnjem križu u Aleji hrvatskih branitelja te na Krematoriju. Tom događaju prisustvovali smo i mi iz BCDR-a.

Vijence su položili i svijeće zapalili, skupa s gradonačelnikom Tomaševićem i predsjednikom Klisovićem, predstavnici udruga obitelji poginulih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Grada Zagreba, udruga koje skrbe o braniteljima, te Odbora za branitelje Skupštine Grada Zagreba.

U utorak, 24. svibnja, na groblju u Laduču (općina Brdovec pored Zaprešića, nedaleko državne granice između Hrvatske i Slovenije), uz kapelu sv. Leonarda, održan je ukop 133 nevine žrtve križnoga puta, ubijene u partizanskom zločinu nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine. Žrtve su prije dvije godine ekshumirane iz masovne grobnice u blizini Prudnica (općina Brdovec, Zagrebačka županija, desetak kilometara zapadno od Zagreba).

U ime BCDR-a, nazočili smo na mjesnom groblju u Laduču na ukopu 133 žrtve poslijeratnog razdoblja Drugog svjetskog rata.

Zahvaljujući ogromnom trudu Ministarstva hrvatskih branitelja kao i nesebičnom radu tima Uprave za zatočene i nestale hrvatske branitelje predvođenim Ravnateljicom Ivonom Paltrinieri, pokopani su posmrtni ostaci 133 nevine žrtave ratnog zločina koji su počinili Titovi Parizani nakon završetka Drugog svjetskog rata !

Iako ukop ovoliko velikog broja žrtava poslijeratnih komunističkih egzekucija gotovo uopće nije bio najavljen u medijima, danas se u Laduču ipak okupilo mnogo ljudi. Ukopu je prisustvovao potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved (HDZ), ravnateljica Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja Ivona Paltrinieri, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Darko Nekić, načelnik općine Brdovec Alen Prelec (SDP), članovi udruge Hrvatski domobran na čelu s predsjednikom Ivanom Vukelićem te predstavnici mnogih drugih udruga i organizacija. Misu zadušnicu i sprovodne obrede predslavio je kancelar Zagrebačke nadbiskupije preč. Marko Kovač, a vjernicima se na početku obratio župnik župe sv. Vida u Brdovcu, vlč. Danijel Hačko.

Broj od 133 žrtve koje su danas dobile svoje posljednje počivalište, nažalost, samo je malen dio ukupnog broja poslijeratnih žrtava s brdovečkog područja, od kojih većina još uvijek leži u neistraženim masovnim grobnicama. U općini Brdovec postoji još oko 10 lokacija koje tek trebaju biti istražene.

„Na ovom mjestu odajemo počast i otimamo zaboravu nevine žrtve, izražavamo suosjećanje obiteljima čije najbliže danas ukapamo u ovu spomen-grobnicu, kao i obiteljima koje do danas nisu pronašle mir i dostojno sahranile svoje najmilije. Kao društvo ovom pitanju pristupamo sustavno, institucionalno, koordinirano, pravno i transparentno kako bi se utvrdila istina“, rekao je tom prigodom ministar Medved te je naglasio kako istina može dovesti do prave pomirbe u društvu i da je njena uloga neizmjerno važna u odgoju mladih naraštaja.

Prošlosti se možemo suočiti samo otkrivanjem istine i osudom onih koji su kršili temeljna ljudska prava.

Okupili smo se na Mirogoju, ispred spomenika Bleiburške tragedije! U molitvi i nadi, da se žrtve nikad ne zaborave, niti da nam se povijest opet ne bi ponovila!? Povijest jednog naroda nije ni crna i bijela, povijest je jedinstvena, ona u sebi nosi i Križ i Nadu.

Prisjetili smo se svih žrtava koje leže u zemlji hrvatskoj. Isto tako i žrtava koje leže po tuđim zemljama, za koje znamo, kao i za one za koje još ne znamo. Nadamo se da će i tome doći kraj. Vjerujemo kako ćemo iznači načina, da ih pronađemo i dostojanstveno sahranimo !

Bleiburške žrtve opominju nas kako treba biti uspravan u poštovanju njihove veličine, a ta veličina nije bila na znanju, na ljepoti, na umovanju…, njihova veličina bila je u jedinstvu kako treba biti u jedno u borbi za slobodom i neovisnošću svoga naroda i svoje domovine! Tko je od njih, dok je napuštao svoj dom, svoj prag, mogao i pomisliti kako im je to posljednji pozdrav, oproštaj od obitelji, od života od Domovine ?!
Vjerujem kako su im te informacije prolazile samo kroz misli ali nisu mogli vjerovati da će se tako nešto stvarno i dogoditi, Vjerovali su kako će i to zlo proći i kako će se vratiti domu svome i obitelji u svoju Domovinu. Na žalost nije tako bilo, već je bilo obrnuto. Predali su se saveznicima, koji su ih izručili Titovim Partizanima koji su ih nasilno i na prijevaru vraćali u tadašnju Jugoslaviju.

Povratak je bio strašan ! Od Blejburga pa sve do Đerdapa, podnoseći strašna poniženja i tjelesna trpljenja, nisu vjerovali da uz neprijatelja ima i onih iz vlastitog naroda koji će sudjelovati u zločinačkom naumu. Ne samo što su ih vrijeđali, mnogi su bacali drvlje i kamenje na njih, prije nego su ih nemilosrdno poubijali i pobacali po raznim, rovovima, jamama, rudnicima. Nije im bilo lako ali nikada se nisu odrekli Boga: ” O Bože daj nam snage da izdahnemo u svojoj voljenoj zemlji Hrvatskoj”- molili su. Na žalost nije bilo milosti. Partizani se nisu osvrtali na vapaje male djece, žena i staraca ! Dapače ,kada su vidjeli da se netko prekrižio prolazeći pored Crkve ili raspela uz put, odmah se rulja na njega bacila, tukla, vrijeđala i na kraju pucanj u čelo i tu je bio kraj !

Dragi moji !
Mi smo jučer ispred spomenika u molitvi za pokojne, u molitvi za krvnike, u molitvi za oproštenje krvnicima koji strašno zlo počiniše ! Molili smo se za nas, molili smo se za naše mlade, kojima želimo poslati poruku mira. Ne želimo da žive u mržnji, već da razumiju kako je povijest puna Križeva, a Križni put jedan je od najvećih u našoj povijesti !

Izborili smo slobodu, skinuli ljagu sa našeg naroda i danas se molimo kako se takvo zlo više nikad ne bi ponovilo ! Molimo se da se naučimo živjeti u slobodi ! Iz slobode proizlaze slobodne misli i zdrav duh!
Lijepo jedan pjesnik reče: ” Nije velik koji vele misli, već je velik koji oprost daje!