Oltar domovine spomenik je svim palima u Domovinskom ratu. Spomenik je rad kipara Kuzme Kovačića, a nalazi se ispred južnog bedema na zagrebačkom Medvedgradu. Oltar domovine, otvorio je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. predsjednik Franjo Tuđman kao mjesto na kojemu će svi moći odati poštovanje hrvatskoj domovini.

“Nekada bilo, sada se samo spominjalo !” – nadodali bi. Od Oltara domovine ostale su i dalje kao spomen obilježje kamene kocke od različitih vrsta kamena i nejednake visine te šest staklenih plavih ploča, koje kao da su se po zemlji posložile i tvore hrvatski grb. Na kamenim kockama isklesani su hrvatski motivi iz vremena kneza Branimira, Veliki križ, te stihovi hrvatske himne. Oko i na spomeniku položeno je 29 staklenih plavih i bijelih “kapi”. Kameni blokovi skulpture izgrađeni su od kamena iz svih hrvatskih županija. U sredini se nalazi “vječna vatra”. No, jasne priče i efekta , jednostavno nema.

Kada je sredinom prosinca ispred dvorane Vatroslava Lisinskog gradonačelnik Milan Bandić uz drugi ešalon hrvatske političke elite otvorio Spomenik domovini težak gotovo 48 milijuna kuna, samo se ministar branitelja Tomo Medved prisjetio starog Oltara domovine s Medvedgrada rekavši da su i jedan i drugi spomenik među najreprezentativnijim mjestima u Zagrebu i Hrvatskoj. Pokušaj je to bivšeg gradonačelnika da se svidi svjetini i predstavi kao domoljub, gradeći zapravo samo sebi spomenik, kako bi se maknuli od pravog tvorca domovine i štovali vrijednosti proistekle iz Domovinskog rata tamo gdje bi i trebalo. Voljeli Tuđmana ili ne, nebitno je jer oltar Domovine na Medvegradu je simbol stvaranja moderne Hrvatske države. Tu nema ništa sporno i tako je trebalo ostati. Detuđmanizacija je toliko snažna da je pogodila i povijesne građevine i predivne geste naroda koji su se tim oltarom Domovine i poistovjetili.

O zbiljskoj reprezentativnosti (danas potpuno zaboravljenog i minoriziranog) Oltara domovine, a onda i samog Medvedgrada u opsežnoj i više nego uzbudljivoj knjizi “Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza” progovorio je ugledni i nagrađivani konzervator Drago Miletić. Izniman spomenik kulture pretvoren je u običnu političku lakrdiju- spominje se u tekstu. Miletić je u startu bio protiv da se Oltar domovine postavi na Medvegrad jer je to kršenje konzervatosrkih pravila. Tuđman ga je postavio za jedinog konzervatora u to vrijeme, držim više jer je morao. Nije htio slušati Miletića jer je imao viziju, dok se Miletić držao struke. Po mom mišljenju, trebalo se slušati Miletića i slušati prijedlog da se Oltar domovine možda pomakne izvan Medvegrada kojih desetaka metara i ne narušava stari grad. Već u startu je znači postojao problem ali Tuđmanovom autoritetu se oduprijeti u ono vrijeme bilo je nemoguće. Opet sa druge strane, važno je razumjeti Tuđmana što je htio postići sa Oltarom domovine u ono vrijeme. Kompromis je bio poželjan ali nije postignut. Kao rezultat danas imamo – drek.

Oltar domovine zamišljen je kao mjesto na kojem će strani državnici odavati počast i Republici Hrvatskoj i svim žrtvama koje su u prošlosti pale braneći njeno pravo na opstojnost. Na Oltar domovine položeno je malo državničkih vijenaca, nakon Tuđmanove smrti spomenik je ne samo zaboravljen nego i minoriziran, a danas je samo težak teret i trošak Parku prirode Medvednica koji je opterećen ionako prebrojnim problemima.

Svaka država ne srami se svoje povijesti, ponajviše oko njenog stvaranja. Normalno je da postoje mjesta gdje se to obilježava. To je jedan od temelja i vizualan identitet stvaranja neke države. Gledajući i Biblijski možemo zaključiti da se uvijek na gorama, brdima, uzvisinama slavio Bog. Stavi se tako žrtva na pijedestal jer je ona uvijek sveta i lijepo ju je vidjeti da se na uzvisini sa dostojanstvom prisjećamo prvo žrtve dane za stvaranje domovine, pomolimo za njih, a onda osjećaj ponosa, pripadnosti i na kraju uživamo u predivnom okruženju. Sa uzvisine se uvijek pruža predivan pogled da što je to ono naše ispod za što smo se borili.

Mi smo se svog vizualnog identiteta stvaranja hrvatske države odrekli jer mnoge smeta Tuđman i današnji HDZ. Generalno, imaju mnogi na to pravo ali kakve veze ima Oltar domovine sa tim ? On je univerzalan iznad politike i društva. On je čista i svjetla točka, možda i među rijetkima koje pokazuju da smo tu zato što (pa krenemo u povijest prepričavajući). Svaki državnik koji dođe, zapravo nema se gdje pokoloniti hrvatskoj žrtvi. Ako ju mi sami ne vrednujemo, pa tko će?

Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba i Park prirode Medvednica, potrošila je 40 milijuna kuna u obnovu Medvedgrada kroz projekt obnove koji je trajao tri godine. Otvoren je u listopadu 2021. godine, a predstavila ga je Marina Popijač, ravnateljica Parka prirode Medvednica. Ana Rucner je na otvorenju tamo odsvirala svoje, ministar Ćorić je rekao svoje. Ansabl Lado je otplesao svoje ali nigdje vojske, nigdje nacionalnog identiteta vezanog za Oltar domovine. Potpuno prešućeno !

Otvoren je tako info centar, suvenirnica, izložba, mozgalice za mlade, pristup za naplatu ali nigdje nema priče o Oltaru domovine !

Osim što je restauratorski narušeno zdanje, ono nije dobilo nikakav novi identitet. Oltar domovine tražio je samo neku malu građevinsku korekciju za manju svotu od uloženih 40 milijuna kuna i trebalo je nešto utrošiti novaca u marketing da se vrati dostojanstvo žrtve kroz Oltar domovine.

Pacifisti odmah skaču na zadnje noge kada se spomene domoljublje. Kao da nisu živjeli na ovim prostorima tijekom rata i strahovali jednako kao i oni koji su bili na prvoj liniji. Izgubljena generacija sa jasnim ožiljcima bili u ratu ili ga samo promatrali izdaleka. Svi koji smo ostali u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata nosimo manji ili veći ožiljak duha smrti koji se nadvio nad našim glavama gotovo pet godina. Bili domoljubi ili pacifisti, Oltar domovine je simbol svih tih muka svakog čovjeka koji je otrpio koliko je morao da bi opstao na ovom prostoru. Svakom normalnom čovjeku žao je svake žrtve stradale na ovim prostorima i zapravo tu se prisjećamo njih i trebaju se svi stranci koji dođu ovdje, također prisjetiti. To je jasan dokaz poštovanja. Nema to veze sa politikom. Oltar domovine smo svi mi. Zašto ga se onda toliko sramimo da u 40 milijuna kuna nije se moglo odvojiti 1 milijun kuna da se Oltar domovine zasja svojim punim sjajem ?

Tekst. Srećko Karić i Đuro Knezičić ispred BCDR-a

Naveliko se piše kako se postavio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Ovih dana čitamo i slušamo g. Penavu kao i neke iz Domovinskog pokreta gdje navještaju da u Vukovar nisu dobro došli oni koji do kraja ne podržavaju njegov prijedlog obilježavanja Dana sjećanja. Ostali smo zatečeni mi iz BCDR udruge koji smo eto zaduženi za organizaciju manjeg dijela obilježavanja ovog velikog događaja.

Slažemo se da neke stvari ne štimaju u Vukovaru, da neke nisu dorečene, da ima podmetanja i da netko ne radi svoj posao. To je dio procesa u politici, a i izvan nje. No, postojala je čitava godina za pripremanje i predlaganje do studenog kada kreće program obilježavanja. Cijelu godinu je bilo prostora za planiranje, a ne sada pred kraj krenuti i to svadljivim tonom.

Pita li se obitelji stradalih i sve gardijske brigade što oni misle o programu? Donose li se onda i korektne političke odluke unutar grada? Čekati zadnji moment, igrati se sa tuđom emocijom koja poznaje samo žalost u tom trenutku, izuzetno je opasan čin. Nijednu majku, suprugu ili dijete koje je ostavilo bližnjeg u vihoru rata ne može se do kraja utješiti ali ih se podržava tišinom! Briga jednu majku stradalog za politiku i društvo u te dane. Ona pati i mi ne razumijemo tu bol do kraja. Onda šutimo. Ako to smetnemo s uma na trenutak, uzoholili smo se jer se bavimo sobom.

Jedan svećenik je rekao: “Kada staviš Boga u jednu ruku i nevinu ljudsku žrtvu u drugu, a dobio si prostor da govoriš u njihovo ime, pazi što ćeš reći jer Nebesa slušaju. Ne radi se o tebi , nego daj Duhu da govori umjesto tebe uz tvoju poniznost i ništavilo, da se kroz tebe proslavi. Oglušiš li se o to, jao si ga tebi oholi čovječe !”

Vukovar je vrlo osjetljiva tema. To je prostor natopljen krvlju i simbol hrvatskog stradanja. To je “živa rana” koju njeguješ do kraja života jer nikada ne zacjeljuje. Politika bi trebala tu biti u funkciji te žrtve, a ne obrnuto kao što je danas slučaj.
Da PR stručnjak kreativno i istraživački predstavi svoje gledište i pristup promoviranja grada, započeo bi ovako- Suosjećanje je glavna emocija što pogoni ovaj grad. To mu je glavno gorivo i tu ne treba ništa kititi, nego obrnuto. Manje je više, a ta emocija je nuklearno gorivo i ako je okrenuta u pozitivu, ruši sve prepreke. Drugo je samo kič i ples poganih nad grobovima stradalih.

Vukovar je grad patnik ali i grad otpornosti i predstavnik uspjeha, ma koliko se i neki ne slagali s tim. On treba biti ekonomsko, političko i vojno uporište, koje živi u sadašnjosti, planirajući svijetlu budućnost.

Žrtva koja je dana na ovom području i ono što taj grad predstavlja je puno veće od nas samih. Vukovar mora biti naš simbol suosjećanja, nade i uspjeha. Tu nema prostora za raspravu!

Nitko HOS-u ne brani da bude na čelu kolone. Nitko nikada nije niti branio i neka tih heroja tamo. Trebalo je svake godine tako, ali gurati pod nos drugima izmišljeni problem koji zapravo uopće nije problem kao polazišnu točku obilježavanja, vrlo je ružna strategija. Što se naglašava to se onda i povećava.

Tko je protiv tebe čovječe ? Ta, na istoj smo strani svi. Što radiš još veći razdor, tamo gdje smo ionako razoreni. Zar i to malo što nas je ostalo i koji smo se za isto borili, treba razjediniti. Što će od nas na kraju ostati ?

Valja i podsjetiti g. Penavu da sam ja kao predsjednik udruge BCDR- Đuro Knezičić i neki drugi organizirali autobuse iz Zagreba o svom trošku i također o svom trošku osobno vozili autima ljude kako bi njegovog protivnika Saboa koji je do tada bio gradonačelnik, maknuli s funkcije. Penava je između ostalog zahvaljujući angažmanu mnogih hrvatskih branitelja postao gradonačelnik Vukovara i Sabo je smijenjen.
Nije tada postojala ovakva retorika, nego je obećavao suradnju. Gdje je sada to sve nestalo? Uz to je Saba vratio kao glavnog partnera koji je danas predsjednik skupštine grada Vukovara. A nisu se mogli nacrtani vidjeti. Također, obećavao je borbu protiv takve politike s čim smo se mi branitelji složili te micanje Saba sa svih funkcija. Branitelji koji su podržali Penavu tražili su da se riješi obećano, što je izostalo.

Mučno je gledati desnicu rasutu u tri političke frakcije i nas branitelje koji žongliramo između njih zbunjeno jer su to sve naši. Udružiti se, počistiti jugoslavenski entitet koji parazitno egzistira samo na području Hrvatske jer nigdje drugdje nije priznat i neka se rješava primarna problematika.

Sa kakvom li samo prijezirom pričamo jedni o drugima, a radi se samo o politici i načelno smo na istoj strani. Od kuda sada odjednom baš ovolika tenzija da je nepodnošljiva do tih granica da nam više ništa nije sveto pa koristimo i žrtvu Vukovara u te svrhe, a ne vidimo stvarnog neprijatelja koji nam se smije u brk.

Vukovar je moj i tvoj. Vukovar je hrvatski patnik svih nas i boli nas jednako. Vukovar je 365 dana u godini a ne samo 18. studenog. Budimo dostojanstveni u zajedničkoj patnji i priklonimo se žrtvi koja je dana da za našu slobodu. I da, svi smo dobrodošli.

Tekst: Đuro Knezičić i Srećko Karić u ime BDCR-a

Unazad nekoliko godina jaki su napadi na braniteljsku populaciju, pa tako i na Ministarstvo hrvatskih branitelja te potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda. Boli gledati koliko je Tomo dobio udaraca ispod pojasa čak i od određenih hrvatskih branitelja i udruga i koliko se želi umanjiti napor Ministarstva hrvatskih branitelja koji više nego ikada riješava probleme braniteljske populacije.

Možemo Ministarstvu povremeno prigovoriti i ukazati na pogreške. Imamo pravo i Tomu Medveda povremeno upozoriti, ali razvući to na ulični žargon i klevetu, bez provjerenih informacija, čisti je bezobrazluk bez premca gdje sami sebi pucamo u nogu.

Ako nam je Tomo nešto i bio dužan kao suborac jer razumije vlastitu populaciju kao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, više i nije i nisu. Visine vojne mirovine idu gore prateći inflaciju, riješit će se uskoro i invalidnine koje nisu rasle dulje vrijeme. Otvorili su se Veteranski centri, grade se veteranski starački domovi. Riješeni su pregledi, bolnička liječenja, toplice. Riješavaju se nestali, sudi se zločincima, riješavaju se statusi civilnih stradalnika. Radi se na puno polja i osigurava nam se mirna starost te se želi pomoći svakom tko je rat osjetio kao ratnik ili civil. I onda iz vlastiti redova, slušamo razno razne optužbe prema Ministarstvu. I to oni isti kojima se riješio status, koji načelno se nemaju više što žaliti. Neki osnivači braniteljskih udruge, stalno gunđaju, a ne znaju pošteno napisati projekt. Od Ministarstva se traže sredstva, maltretira se ljude po uredima i kada se sredstva dobiju, onda opet drvlje i kamenje po ministru i ministarstvu…, do nove prilike jer sankcija nema. A domet projekta je sadnja nekoliko mladih stabala kao oblik psihoterapije gdje su ozbiljne pripreme trajale nepunih godinu dana, da bi se posadila tri drveta.

Gdje je nestao onaj osjećaj da stavimo državne interese ispred svojih jer kao branitelji smo se i za to borili? Jeli nam stalo do nacionalnog identiteta? Znamo li se ponašati u javnom medijskom prostoru? Vidimo li uopće širu sliku? Pogledamo li se u ogledalo i primjetimo li vlastiti nemar i komociju, a optužujemo druge da su nam krivi za to?

Mislimo li da se povećanje vojnih mirovina dogodilo samo od sebe ili je tu ipak netko izgarao da se to riješi i da nam se osigura mirnija starost?
Nema više garancije za ništa i nitko nam nije više ništa dužan. Jedino, postoje i u tim ministarstvima neki ljudi koji još vole ovu domovinu i stalo im je do ljudi koji su se za nju borili. Jesmo li se nekom zahvalili u zadnje vrijeme ili stvarno mislimo da smo središte svijeta koje svi moraju poštivati i da se stvari riješavaju same od sebe ?

Sjetimo se Freda Matića i koliko je unazadio Ministarstvo hrvatskih branitelja i kakvi zakoni su se donosili. Umalo smo postali socijalni slučajevi. Sjećamo li se Jadranke Kosor i umanjenja mirovina? Što su ti ljudi učinili za nas branitelje a što se danas čini? Ajmo biti fer i podvući crtu jednom za svagda te odlučiti za koga navijamo!

Prošlo je vrijeme gdje se na običnom papiru črčkao projekt na kavi s cigarom u ustima ili na osnovu postera tražilo ozbiljne sume. Došlo je vrijeme da se pišu projekti kako treba i da se pospreme one udruge i pojedinci koji se nisu makli s mjesta. Upravo ti i negoduju najviše pa su im krivi svi. Izazivaju incidente za vrijeme državnih praznika, prozivaju, tjeraju kontru onima koji su im osigurali status. Stalno se vraćati na to da smo ratovali i sad bi se svijet trebao vrtjeti isključivo oko nas, a nismo u stanju složiti stranicu suvislog teksta gdje se daje doprinos zajednici i pričaju pozitivne priče.

I onda na to sve, dogode se plaćene vijesti. Dodatno zavade hrvatske branitelje jer povjerujemo u tu vijest i na njoj gradimo klevetu te idemo u verbalni sukob unutar vlastitih redova. Ne shvaćamo da se radi na tome da se oslabi branitelje, ugasi Ministarstvo hrvatskih branitelja i pospremi nas se u socijalu. Ne shvaćamo da smo sada sebi najveći neprijatelji. Iz incidenta u incident i iz prozivke u prozivku i to međusobno. Razjedinjeni, nikad gori odnosi, a do sada na stolu ponuđena najbolja riješenja. Za to nam više nitko nije kriv.

Bolna vijest, zapravo govor mržnje gdje Hrvatski tjednik na naslovnici od 19. listopada 2023. godine neprovjereno piše kako je ministar Medved rekao da je 2.000 Srba iz Srbije dobilo status civilne žrtve Domovinskog rata.
Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo je službeni demant kojeg možete pročitati OVDJE. Još je više zanimljivo kako su neki hrvatski branitelji krenuli s prozivkom, bez provjere. Neki sjede i u oporbi.

“Searching for error” – rekao je jedan strani političar: “Sjediš u toplom s finom plaćom, čekaš kad će vladajući nešto napraviti i odmah skačeš na prvu “grešku” koja to možda i nije. Kako bi opravdao svoj nerad i besciljnost, skrivaš ga pod aktivizam, pa moraš reagirati i reći da bi ti bolje. S vremenom si umisliš da stvarno i možeš jer ti netko plješće pa se uzoholiš. Realno, nemaš utjecaj na ništa, skupljaš bodove da bi imao utjecaj na nešto i baviš se isključivo tuđim životima, kako se nebi morao baviti sobom. Nemaš projekte, nego prozivku i nisi odgovoran za ništa. Često se osjećam kao oportunističko smeće, politički paparazzi, ali tako mi je baš lijepo i ne bih ništa mijenjao.”

No, da se vratimo na temu govora mržnje iz spornog teksta.
Civilni stradalnici Domovinskog rata 28 godina nisu ostvarivali nikakva prava. Budući da je autor članka istaknuo kako samo „retardirani“ mogu u to povjerovati, mogao je pristupiti svim podacima, iskustvima i činjenicama o neostvarivanju prava koje posjeduje Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata Hrvatske. Nije to učinio! Zašto?! Iz jednog jedinog razloga, jer više ne bi imao senzacionalni članak utemeljen na lažnim tvrdnjama koje je u 21. stoljeću zahvaljujući uspjesima tehnologije moguće širiti bez granica. Ne bi to bila više vijest jer laž je uvijek vijest više nego li bilo koja istina.

U stvaranju Zakona o civilnim stradalnicima sudjelovali su hrvatski civilni stradalnici kojima kao žrtvama nikad nije bilo niti će biti u interesu ostvarivanje prava agresora ili mislimo da civili ne znaju tko su bili agresori!? Uvreda je to za cijelu Republiku Hrvatsku, za sve članove Radne skupine koji su sudjelovali u stvaranju Zakona, uvreda je i za svakog člana Povjerenstva, uvreda za MUP, SOA-u, VSO-u kojima se ovim izravno poručuje da ne znaju tko su bili pravi agresori te da istima omogućuju ostvarivanje prava. Budite sigurni da svaki civilni stradalnik u Republici Hrvatskoj poštuje ponajprije svakog hrvatskog branitelja i njihovu borbu za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Civilne žrtve Republike Hrvatske nisu članovi političkih stranaka, one su članovi svojih obitelji, koje tvorcu spomenutog teksta nisu ni najmanje bitne i koje će po ne znam koji put proživljavati patnju zbog dovođenja u vezu s agresorima.

Nedavno su civilni stradalnici imali svoje susrete. Zašto autor teksta nije došao kao novinar, poslušao aktualni sat na kojemu su sudjelovali predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja? Vjerojatno za to nije imao vremena jer da jest, čuo bi kako ostvarivanje prava stečenih ovim zakonom ide iznimno sporo zbog temeljitih provjera hrvatskih institucija. Institucije RH baš kao i stradalnici nisu s neke druge strane, ne bore se za neka tuđa prava već za prava obitelji poginulih i nestalih civila, obitelji poginule djece te invalide. Zašto nije došao pitati civilne stradalnike RH kako to da ih većina nakon tri godine od donošenja zakona još uvijek nije ostvarila prava? Nije želio znati i čuti istinu!

Svim hrvatskim građanima poručeno je da niti jedan agresor nije ostvario nikakvo pravo. Mi kao žrtve s područja cijele Republike Hrvatske znali bi da je drugačije jer RH je mala zemlja. Zna se točno tko su bili neprijatelji, tko su ljudi koji su živjeli s nama i pored nas!

Odakle nekome pomisao da bi ijedan neprijatelj mogao ostvariti prava? Odakle ovakva neupućenost u temeljne pravne činjenice? Autor članka nikada nije upoznao niti jednog civilnog stradalnika Domovinskog rata, ne zna za niti jednu obitelj kojoj su ubijena djeca, ne poznaje niti jednog ranjenog susjeda!

Pored živog civilnog stradalnika u Hrvatskoj, pored svakog našeg člana, agresor nikada ne bi mogao ostvariti nijedno pravo! Izdajnik je svatko tko tvrdi suprotno! Kada se uporno tvrdi da postoji toliko neprijatelja koji su ili će ostvariti prava, zašto ih se ne navodi imenom i prezimenom? Zašto se ne služe činjenicama?

I naposljetku, u tekstu se uvrijedilo ne samo civilne stradalnike, ne samo osobe s posebnim potrebama, uvrijedili su ponajviše sami sebe. Svatko onaj koji može za bilo koju osobu koja se borila za slobodu i Domovinu tvrditi da će jednom biti nitko i ništa ne zna što znači riječ hrvatski branitelj pa kako bi poznavao i hrvatske civilne žrtve. Od sveg srca vam poručujemo da onaj koji je branio svoju zemlju nikada ne može biti nitko i ništa.

Zastupamo li te interese kao hrvatski branitelji u istoj mjeri? Jesmo li složni u tome ili lovimo neke bodove u svojim životima kontra stavom kao i danas nepoznavanje odnosa Izraela i Palestine pa smo neodlučni koji su nam draži. Možemo li se više zajedno odlučiti jeli Ministarstvo hrvatskih branitelja za nas ili protiv nas, a ostale sankcionirati jer rade štetu većini ?

Tekst:

Đuro Knezičić i Srećko Karić ispred BCDR udruge