Na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice kod Spomen-obilježja “Slomljeni pejzaž” u subotu 10. kolovoza 20204 godine obilježena 33. godišnjica pogibije snimatelja Hrvatske radiotelevizije (HRT) Gordana Lederera, ubijenog u 33. godini na snimateljskom zadatku, 10. kolovoza 1991. u srpskom napadu na Pounje.  

“Gordan nije bio samo ratni snimatelj i izvjestitelj HRT-a, on je svjedok vremena, neprijatelj ga nije zaustavio i Gordan je zauvijek upisan u hrvatsku povijest”. Njegova će Banijska praskozorja, zauvijek ostati dio hrvatske povijesti, istine o Domovinskom ratu u kojima se zorno prikazuje istina o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

“Gordan Lederer riskirao je život kako bi istina o velikosrpskoj agresiji odjeknula svijetom, hrabro i neustrašivo položio je život za istinu. Njegova kamera bila je nepobjedivo oružje u borbi istine protiv laži”

Lederer je ubijen na Čukur brdu, 10. kolovoza 1991. na radnom zadatku. Pogođen je metkom iz neprijateljskog snajpera, snimajući akcije branitelja u vrijeme srpskih napada na Pounje. Neprijatelj nije dopustio da po ranjenog Lederera doleti helikopter i da ga prebaci u Zagreb, te je od rana preminuo. Iza sebe je ostavio mnoge dokumentarističke snimke o prvim danima Domovinskog rata, koje su kasnije montirane u legendarna ‘Banijska ratna praskozorja’.

Malo je poznato da je već sredinom ljeta na današnji dan 13 kolovoz 1991. obavljena (izvršena) prva razmjena ratnih zarobljenika, te je i ona razlog zašto danas 13.kolovoza 2024. obilježavamo Dan sjećanja na zatočene i nestale tijekom Domovinskog rata. U Tepljuhu kod Drniša u noći s 13. na 14. kolovoza slobodu su dočekala 54 hrvatska vojnika i policajca koji su bili zatočeni na kninskom području. Na prostoru Knina tijekom Domovinskog rata bilo nekoliko aktivnih logora: Kula, Stara Bolnica, Vojarna i logor Golubić, te više manjih logora kroz koje je prošlo više od tisuću zatočenika. Među onima koji današnji dan slave kao drugi rođendan bili su i hrvatski policajci zarobljeni 26. lipnja 1991. u Policijskoj postaji Glina, danas povodom obljetnice i kroz druženje dečki su se prisjetili svojih krvavih, mučnih i nepodnošljivo teških dana u milosti ili bolje rečeno u nemilosti terorističkih bandi u Stara bolnica Knin koja je tih dana za njih u stvari bila koncentracijski Logor: „Što su sve proživljavali hrvatski logoraši, u Kninu i drugdje, nije lijepo spominjati i teško je opisati. Prvi kninski zatočenici najviše su ponižavani i mučeni u staroj kninskoj bolnici cijeloga srpnja 1991. Upravo u to vrijeme ondje je od teškog premlaćivanja izdahnuo Ivica Knez iz Benkovca. Njega se smatra prvim ubijenim hrvatskim logorašem. Živi se logoraši s poštovanjem sjećaju svojih mrtvih suboraca, ne mrze nikoga i nažalost ne nadaju se pravdi. Neka zato ova stijena, ovaj spomenik, bude opomena da sloboda nema cijene te podsjetnik da su logoraši puno dali za slobodu neovisne nam Republike Hrvatske.“

U povodu obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević položio je vijence i zapalio svijeće na Mirogoju.

Gradsko izaslanstvo predvođeno gradonačelnikom, položilo je vijence i zapalilo svijeće kod Spomen obilježja “Glas hrvatske žrtve” – Zid boli, središnjeg križa u Aleji hrvatskih branitelja te na Krematoriju kod Kenotafa (Spomen obilježja neidentificiranim žrtvama Domovinskog rata).

Na Mirogoju je bio i hrvatski branitelj Domovinskog rata i zapovjednik jedinice postrojbe 2. gardijske brigade Oružanih snaga RH, Petar Bajan, koji je rekao da njega i njegove ratne kolege za ove dane vežu ponos i slava zbog oslobađanja zemlje. Njima se pridružuje predsjednik BCDR-a Đuro Knezičić.

U Boričevcu, mjestu simbolu stradanja Hrvata u 2. svjetskom ratu, u subotu 27. srpnja služena je u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije misa za žrtve Boričevca, posebno za one iz roda Ivezića, i to na 83. obljetnicu njihova stradanja.

Misu je predslavio župnik Boričevca i Donjeg Lapca Igor Lulić u suslavlju župnika Ličkog Osika i Široke Kule i ravnatelja biskupijskog Caritasa preč. Luke Blaževića i župnog vikara iz Otočca popa Ante Luketića. Među blizu stotinjak hodočasnika i vjernika misi su tradicionalno nazočili brojni predstavnici udruge Hrvatskog domobrana iz više hrvatskih gradova od Slavonije do Zadra, Senja, Lošinja i Duge Rese, ostalih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, političkih stranaka, Hrvatskog žrtvoslovnog društva na čelu s Antom Beljom kao i Josipom Šerićem iz Ministarstva hrvatskih branitelja. Glazbom je misu animirala Spomenka Bolić.

Župnik je na koncu zahvalio svim sudionicima ovom misnog slavlja i najavio skori završetak kapele u Srbu čime će vjernici i tog dijela biskupije imati odgovarajući prostor za svoje bogoslužje.

Ministarstvo hrvatskih branitelja je u srpnju 2020. godine provelo ekshumaciju žrtava iz jame Jazovka te je utvrđeno da je ondje bilo najmanje 814 kostura. Planirana je daljnja antropološka obrada posmrtnih ostataka na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb.

Homiliju sisačkog biskupa Vlade Košića 22. lipnja na misi zadušnici za ubijene žrtve bačene u jamu Jazovku prenosimo u cijelosti.

Dragi vjernici, braćo i sestre, poštovatelji žrtava koje su ovdje na Jazovki nasilno završile svoje živote.
Da stvar bude zanimljivija, reći ću – premda to već svi znate – kako se danas u mojem Sisku slave upravo ti partizani koji su ovdje počinili masovne zločine čije žrtve mi oplakujemo i za njih prikazujemo ovu misu zadušnicu. Pitam se, nije li to šizofreno društvo koje se u isto vrijeme klanja zločincima, a s druge strane oplakuje njihove žrtve? Zanimljivo mi je bilo slušati jednog nadripovjesničara koji je lijepim riječima govorio o partizanskim zločinima – rekao je da se te zarobljenike moralo „ukloniti, dok je o zločinima vojske NDH govorio kao o „klanju“. Upitao bih, zašto se još uvijek forsira ta podjela, zar nije zločin – zločin?

U pozivu na simpozij održan upravo jučer u Zagrebu o komunističkim zločinima znanstvenici, povjesničari kažu:

„Jugoslavenski komunistički režim, predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ), tijekom i nakon rata provodio je sustavnu i masovnu represiju nad osobama označenim kao „narodni neprijatelji i ratni zločinci“. Ova represija nije obuhvatila samo vojne i političke protivnike već i mnoge obične građane, nepoželjne komunističkom poretku zbog svojih svjetonazora, imovinskog stanja, političkih stavova ili vjere.

Tijekom 1944. i 1945. godine, kako je KPJ dovršavala revolucionarni proces preuzimanja vlasti, pojačana je sustavna represija nad navedenim skupinama. Osnivanje centralizirane obavještajno-kontraobavještajne službe (Odjeljenje zaštite naroda – OZN-a) u svibnju 1944. i specijalnih postrojbi s 120.000 partijskih vojnika dodatno je intenziviralo ove aktivnosti, rezultirajući masovnim pogubljenjima bez sudskih procesa i bez evidentiranja. Najteže posljedice ove represije posebno su osjetili hrvatski civili i vojnici, s brojnim masovnim pogubljenjima i marševima smrti, kao i internacijom u logore.“

Masovna grobnica Jazovka je jama nalik zdencu duboka oko 34 m, na čijemu se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m.

2020. godine iz jame su ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine te
2021. potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.

Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske narodne armije prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica 1945. godine.

Povjesničarka Blanka Matković izvješćuje 2011. godine o 447 žrtava čiji su podatci pobrojani prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koje je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović. Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima u zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podatci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu i mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za svih njih 4791), – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podatci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka. Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza, pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu.

Protiv zločinaca do danas još nije započeo ni jedan sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena.

Za tri časne sestre, Liphardu Horvat, Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu pokrenut je postupak proglašenja blaženima u Katoličkoj Crkvi.

Prema svjedočenju partizana Branka Mulića, nekoliko dana po dolasku odnosno sredinom svibnja, pozvao ga je partijski sekretar i u prisustvu još triju osoba upitao ima li vozačku dozvolu, s objašnjenjem da je izabran za sutrašnji specijalni zadatak. Dobio je također nalog da pripremi autobus s dvadesetak mjesta, kako na putu ne bi bilo tehničkih problema. U izjavi za Radio Sljeme 1990. godine, Mulić je izjavio da su na sastanku bili nazočni Joža Brnčić, Slavko Urek, Drago Rafaj te nekoliko oficira KNOJ-a. Rafaj mu je naredio da pripremi autobus te potpisao zapisnike. Rano ujutro na “Trg N” došla su dva kamiona i petnaestak vojnika KNOJ-a, pa se kolona vozila, u kojoj su bili i Mulićev autobus te džip s rukovoditeljima akcije, uputila do bolnice Sv. Duh gdje su ranjenici ukrcani u autobus i kamione. Prema Mulićevom sjećanju, ukupno je ukrcano oko pedeset ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Dok je trajao ukrcaj, Mulić je čuo objašnjenje jednog od voditelja akcije da se ranjenici voze u drugu bolnicu. Na mjestu zbivanja vidio je i Marijana Cvetkovića.

Da je akcija za nalogodavce bila iznimno važna, potvrđuje činjenica da je nakratko ukrcaj kontrolirao i jedan nadređeni, no on se, očito zadovoljan, nije dugo zadržao. Kolona je potom krenula na put i oko podneva stigla u selo Sošice te se odmah uputila do jame. Vozila su parkirana na livadi, a ranjenici iskrcani. Prema Mulićevim navodima, operacija je započela bez odugovlačenja. Dvojica vojnika iz džipa zauzeli su mjesta s lijeve i desne strane jame, na otvoru, tada ne širem od metar i pol i ubijanje je počelo. Nemoćne ranjenike vojnici su, na očigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je čekao metak u potiljak. U ponor su bacani pojedinačno. Mulić tvrdi da je kraj jame vidio Dragu Rafaja s pištoljem u ruci, a pokraj njega bio je i Živko Vujčić. Po povratku u Zagreb, Mulić je razgovarao s nadređenim i zamolio da ga oslobodi sutrašnjeg nastavka akcije. Nadređeni je odgovorio: „Pa Branko, to su neprijatelji“, na što mu je Mulić odgovorio „Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su bespomoćni ljudi“. Mulić je zaprijetio da će se ubiti budu li ga prisiljavali da nastavi s vožnjom u Sošice. Zahvaljujući prijateljstvu sa šefom, Mulić je ipak oslobođen zadatka. Vjerovao je da je akcija nastavljena tjednima nakon toga, jer je svakog dana viđao kamione koji su dolazili na „Trg N“. Prema njegovom sjećanju, jedan od egzekutora potpisao je popis utovarenih ranjenika. Arhivski dokumenti potvrđuju važnu ulogu X. korpusa, koji je u po ulasku u Zagreb „dobio zadatak da se stavi na raspoloženje Komandi Grada Zagreba zajedno sa Zagrebačkom Brigadom KNOJ, u cilju uspostave i održavanja reda u samom gradu“.

Tako o tom događanju izvješćuje povjesničarka dr. Blanka Matković.

Ministarstvo hrvatskih branitelja je u srpnju 2020. godine provelo ekshumaciju žrtava iz jame Jazovka te je utvrđeno da je ondje bilo najmanje 814 kostura. Planirana je daljnja antropološka obrada posmrtnih ostataka na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb.

Od ponedjeljka 13. do petka 17. srpnja 2020. godine Ministarstvo hrvatskih branitelja provelo je speleološko istraživanje i ekshumaciju posmrtnih ostataka iz jame Jazovka te probna iskapanja s ciljem lociranja druge jame Jazovka.

Ekshumacija posmrtnih ostataka iz Jazovke provedena je temeljem Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja i sudskog naloga koji je izdao Županijski sud u Zagrebu. Prvi put od otkrića postojanja jame Jazovka, sustavno se i pristupilo ekshumaciji posmrtnih ostatka žrtava.

Iz jame Jazovka izvađeni su dakle posmrtni ostatci najmanje 814 osoba te se odmah po završetku ekshumacije pristupilo utvrđivanju minimalnog broja žrtava temeljem brojanja bedrenih kostiju. Nakon provedene ekshumacije, jama je još jednom detaljno pregledana kako bi se utvrdilo da su svi posmrtni ostaci izvađeni. Dno jame dokumentirali su djelatnici Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva unutarnjih poslova. Hvala ministru Tomi Medvedu i njegovom timu!

Prema prikupljenim spoznajama nadležnih međuresornih službi, kako to oni navode, radi se o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Prema iskazima svjedoka, žrtve su u jamu bacane u više navrata, nakon bitke za Krašić 1943. godine te nakon završetka rata 1945. godine.

Tijekom terenskih istraživanja savjetodavnu potporu Ministarstvu hrvatskih branitelja na terenu dao je speleolog Mladen Kuka, koji je 1989. godine i otkrio jamu Jazovku te kroz godine prikupljao spoznaje o grobištu.

Posmrtni ostatci prevezeni su na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb gdje se provela njihova antropološka obrada.

Sada se završava spomenik njima u čast koji će biti dovršen do godine.

Draga braćo i sestre, ove tragične događaje skriva ova Žumberačka gora kao što istinu o njima skriva i još uvijek ne vrednuje na pravi način naša država. Jer ako ratni zločin nikada ne zastarijeva, zašto se nije – pa i u odsutnosti, pa i posthumno – poveo nikakav postupak protiv počinitelja, a već je od početka ove države prošlo 30 godina, uskoro će i 35!?

I zašto se još uvijek veliča režim i njegova vojska koja je počinila tolike masovne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima? Rekao sam da je to za mene šizofrena situacija, ja to ne razumijem. Možda sam ja doista učio povijest iz nekih drugih udžbenika negoli oni koji ju još i danas tumače na našim fakultetima i u medijima, ali što je najgore nema nikakvih posljedica za one koji su zločine činili u Drugom svjetskom ratu i poraću, a sjetimo se samo koliko smo poslije Domovinskog rata morali poštenih branitelja i časnika izručiti haškom sudu za međunarodne zločine, koliko je naših branitelja bilo procesuirano i kažnjavano na našim sudovima i čamilo po hrvatskim zatvorima, a sve po nekoj zapovjednoj odgovornosti i tzv. zločinačkom pothvatu koji su dokazivali nekim čudnim metodama…

A na primjeru Jazovke vidi se isti zločinački rukopis kao i na Ovčari u Vukovaru 1991., kao i na bolnici u Sisku 1945.… Iz vukovarske bolnice, znamo, izvedeni su bolesnici i ranjeni branitelji i njih preko 250 pobijeni i bačeni u jamu Ovčaru. U mojem Sisku tako su partizani, nakon što su „oslobodili“ grad, izvukli iz bolnice Dr. Ivo Pedišić ranjenike i bolesnike te ih u više zaprežnih kola odvezli do Crnca i tu pobili i mrtve pobacali u rijeku Savu. Od 116 tih nesretnika dvojica su se uspjela spasiti i o tome svjedočiti. Kakva je to oslobodilačka država, kakvi su to bili progresivni revolucionari koji su tako bezdušno pobili zarobljenike, bolesnike i civile?

Moramo se moliti, braćo i sestre, da se: najprije, istina sazna; nadalje, da se osude svi zločini, na  bilo kojoj strani bili počinjeni; te da se iz toga izvuku zaključci koji neće dijeliti nego ujediniti narod, u patnji, ali i pokajanju i pokori, da bismo došli što bliže pomirenju i jedinstvu.

Riječ Božja nas o tome poučava.

Odlomak iz Knjige mudrosti (Mudr 3,1-9) govori o dva različita gledanja na smrt pravednika: jedno vide „oči bezbožničke“, za koje je nesreća dapače propast za one koji su na ljudski način kažnjeni; drugo su međutim Božje oči koje vide nešto drugo u odlasku pravednika: „za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni“… naime, izabranici Gospodnji stječu milost i milosrđe.

I Sveto pismo zna za suprotne  stavove o ljudskoj patnji, o onima koji trpe nevolje i odlaze s ovoga svijeta kao žrtve ljudske mržnje. Ipak ono daje nadu da i takav odlazak ima smisla i da ga treba promatrati Božjim očima.

Poslanica sv. Pavla ap. Rimljanima (Rim 8,31b-39) govori nam o tome da nas, ako smo s Kristom ujedinjeni, ništa od njega ne može i neće rastaviti, pa ma kako grozne i teške muke bile. „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ Pobjeda je Božja, i usprkos ljudskim mjerilima koja već nekog proglašavaju pobjednikom a drugoga poraženim, to Bog ne gleda tako. U Bogu pobjeđuje svatko tko je s njime i tko vjeruje. Ta vjera ne vara i daje nadu i u najgorim trenucima.

U evanđelju (Iv 11,17-27) Isus dolazi na grob svoga prijatelja Lazara koji je umro, kao što mi došli na grobno mjesto stradalih katolika ovdje u Jazovki. Ožalošćenoj Marti Isus kaže: „Uskrsnut će brat tvoj!“, na što ona ispovijeda svoju vjeru da će uskrsnuti u posljednji dan. Isus međutim kaže: „Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje neće umrijeti nikada.“ I pita Martu i sve nas: „Vjeruješ li ovo?“ – Da, Gospodine, mi vjerujemo da si Ti Krist, Sin Božji, onaj koji je došao na svijet da nas već ovdje na zemlji spasi i našu patnju uzdigne te od pobijeđenih postanemo pobjednici, pobjednici uskrsnuća! Amen.

Izvor: Ika

U nedjelju 26. svibnja u 11 sati u crkvi Marijinog uznesenja održana je spomen misa za poratne žrtve Crngroba.

Sv. misu je predvodio starološki župnik župe Stara Loka Jože Hauptman.

Misno slavlje svojim zanosnim pjevanjem su uveličali pjevački zbor HRVATICA iz Zagreba predvođen predsjednicom zbora Dragicom Karajić.

Nakon svete mise održana je molitva uz križeve koje su 2001. godine postavili Hrvatsko društvo Ljubljana i Komisija za uređivanje i evidentiranje prikrivenih grobišta Skofje Loke, položeni su vijenci i upaljene svijeće.

Na komemoraciji smo sudjelovali mi iz BCDR-a na čelu s Đurom Knežićićem, predstavnici Veleposlanstva RH gđa. Vesna Odorčić i gđa. Tanja Antunović Hodžić, predstavnica vlade RH, duhovnik Janez Sket iz Župe Stara Loka. 

Govor su održali podžupan grada Skofje Loke g. Robert Strah, Alojzij Pavel Florjančić, geolog i povjesničar te g. Andrej Hoivik, saboborski zastupnik Državnog Zbora RSLO.

Nakon komemoracije priređen je domjenak za uzvanike i druženje sa gostima i hodočasnicima. 

G. Jože Peter Kranjc, predsjednik komisije za žrtve poraća na Škofjeloskem sa g. Josipom Marinićem, HDL su i ove godine priredili nezaboravno druženje za oko 130 hodočasnika.

I ove godine u Maclju su se okupili Hrvati iz svih dijelova Domovine i susjednih zemalja te došli u subotu 18. svibnja 2024. godine odati počast žrtvama Bleiburške tragedije i križnih putova.

Događaj je pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora organizirao počasni bleiburški vod, dok su euharistiju organizirali Hrvatska biskupska konferecnija i Župa sv. Jurja u Đurmancu. Događaju su nazočili mnogi ministri i saborski zastupnici, među njima predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković i potpredsjednik vlade i ministar hrvatskih branitelja, Tomo Medved. Nakon pozdrava u ime hrvatskih biskupa, započelo je misno slavlje ispred crkve Muke Isusova.

Trodnevno obilježavanje stradanja uključuje molitvu i polaganje vijenaca pored spomenika Blajburškim žrtvama na groblju u Untreloibachu i na Bleiburškom polju, te služenja mise u župnoj Crkvi svetog Petra i Pavla u Blajburgu.

Po podacima dostupnim javnosti, 1992. godine su iz 23 masovne grobnice u Maclju ekshumirane 1163 žrtve koji su svečano pokopane 2005. godine.

U Maceljskoj šumi ubijen je 21 svećenik i bogoslov, u kosturnici pokapano je 1247 žrtava, a to nije ni jedan posto ubijenih bez suda i dokazane krivnje. Nisu mogli dokazati istinu i primiti sakrament, odvedeni su kao ovce na klanje, zakopani u rovove kako se nikad ne bi saznalo gdje su. Ali, ako ljudi šute, zemlja progovara.

Masovne grobnice u Maclju dio su Blajburške tragedije, koja obuhvaća ubojstva velikog i nepoznatog broja vojnika i civila, koji su zarobljeni na širem području Blajburga i Dravograda, gdje su se povukli pred partizanima u svibnju 1945., te Križni put, odnosno duge marševe smrti na koje je veliki broj preživjelih bio prisiljen nakon predaje.

Članovi Počasnog blajburškog voda vjeruju da će nakon nedavne sudske pobjede u Austriji kojom im je vraćeno vlasništvo nad zemljištem u Bleiburgu dobiti i preostale pravne bitke.