Obrambeni Domovinski rat bio je odlučujući trenutak u povijesti Hrvatske države, a “Akcija Gusar”, poznata i kao “VRO Maslenica”, odigrala je značajnu ulogu u preokretu tijeka rata i na kraju je dovela do ponovnog ujedinjenja Hrvatske. Oslobađanje ključnih područja poput zadarskog zaleđa, Masleničke klisure, zračne luke Zemunik i brane Peruća bila su značajna postignuća koja su pomogla da se odnos snaga promijeni u korist hrvatskih snaga. Međutim, iako je ova bitka odigrala presudnu ulogu u ishodu rata, važno je napomenuti da je to bila samo jedna od mnogih bitaka vođenih tijekom obrambenog Domovinskog rata.
Vojna operacija imala je za cilj povrat kontrole nad područjem u zaleđu Zadra i ponovno povezivanje Dalmacije s drugim područjima pod kontrolom legitimnih vlasti Republike Hrvatske. Bitka se odvijala tijekom tri tjedna, počevši od 6. do 27. siječnja 1993., a stvarne borbe počele su 22. siječnja 1993. godine. Kopnene snage bile su primarni nositelji djelovanja tijekom bitke, a sve tri grane Oružanih snaga RH, uključujući specijalnu policiju, mornaricu i zrakoplovstvo, prvi su put u ratu sudjelovale u jednoj operaciji. Operacija je dovela do oslobađanja zadarskog zaleđa, Masleničke klisure, zračne luke Zemunik i brane Peruća. Pobunjeni Srbi pokušali su tijekom operacije srušiti branu Peruća, ali u tome nisu uspjeli zbog neuspješne eksplozije. Iskustva stečena u ovoj borbi očitovala su se u kasnijim borbama koje su dovele do oslobađanja svih hrvatskih teritorija. Osim toga, ova je bitka pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci donijela niz iskustava koja su pomogla u daljnjem jačanju, organiziranju, razvoju i uporabi postrojbi. Štoviše, pobjeda u bitki za Maslenicu prometno je povezala hrvatski sjever i jug, a postrojbe specijalne policije koje su kontrolirale Velebit bile su briljantan potez za uspješno izvođenje akcije Oluja u kolovozu 1995. godine.
Naime, malo tko zna da je obrana Paljuva tijekom Domovinskog rata imala veliki strateški značaj. Paljuv, smješten u zaleđu Zadra, bio je ključno prometno čvorište koje je obalu povezivalo s unutrašnjošću Hrvatske. Kontrola ovog područja bila je neophodna hrvatskim snagama za održavanje komunikacija i opskrbnih linija između obale i ostatka zemlje. Strateški položaj Paljuva učinio ga je glavnom metom za srpske snage, koje su nastojale presjeći ove vitalne linije opskrbe.
Hrvatski branitelji prepoznali su važnost ovog lokaliteta i žestoko se borili za njegovu zaštitu, ispričao je jedan od sudionika ove akcije, hrvatski branitelj Đuro Knezičić.
“Neprijatelj je izuzetno brzo i u kratkom vremenu uspio konsolidirati redove i ojačati svoje snage kako bi protunapadom pokušao povratiti netom oslobođena područja! Mudrošću i providnošću tadašnjeg Predsjednika, dr. Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška te zap. OS. gen. Janka Bobetka i dr…, donijeta je odluka da se zamjene umorni vojnici iz 4.gbr i dr…, sa svježim snagama, koje su prebačene u nekoliko dana iz Slavonije. Prebacivanje taktičke grupe 3. gbr. Kune, odvilo se helikopterskim desantom, koji je po prvi puta izveden u RH! Kako su naše svježe snage pristizale tako su odmah i preuzimale zauzete položaje. Žestoki protunapad očekivao se na liniji- Kašić, Paljuv, Novigrad, što se ubrzo i dogodilo.
Dio mojih kolega iz Đakovačke 2. bojne, 3.gbr, prebačen je helikopterskim desantom za Zadar, dok je kamionski konvoj putovao cestom: Zagreb-Pag-Zadar. Krenuli smo iz Slavonije, kratko se zadržali u vojarni Bornogaj, te nastavili pream Zadru u noćnim satima. 31.01.93. u rano jutro, stigli smo u Zadar i odmah krenuli preuzimati položaje od 4. grb., na potezu Kašić – Paljuv – Novigrad. Preuzevši položaje, krenule su značajne pripreme za obranu od mogućeg napada. Nismo očekivali da će se napad dogoditi već slijedeće jutro.
01. veljače 1993. godine osvanulo je lijepo i sunčano jutro uz kišu neprijateljskih granata što nas je pomalo zateklo, ali smo ubrzo uzvratili paljubu. Jedna od neprijateljskih granata pogodila je naše skladište municije. Bilo je nemoguće izlaziti na glavni izlaz, pa smo skakali kroz prozore i sporedne izlaze, da izvučemo živu glavu. Brzo smo uzvratili vatru iz naših minobacača 60 i 82 mm u smjeru Smiljčića gdje se neprijatelj nalazio. Uspostavili smo komunikaciju sa našim dečkima koji su bili ispred nas u selima i zaseocima. Javljali su pozicije po kojima da preciznije gađamo neprijatelje. Paraleno s našim granatiranjem neprijateljskih snaga, krenuo je brojčano nadmočniji neprijateljski pješačko- tenkovski napad.”- prisjeća se Knezičić.
“Započeli smo pucati po neprijatelju svom žestinom, a naši dečki su javljali da smo precizni. Bitka je trajala cijeli dan. Na žalost, kod zaseoka Barabe, poginuo nam je prijatelj Marko Maraković i Joso Bakić. Stipo Orešković, zap. 1. satnije, 2 bojne pak biva ranjen kod škole u Paljuvu, odakle su naši “tukli” maljutkama, tenkovima i svim raspoloživim oružjima. Neprijatelj je i dalje nadirao iz Smiljčića prema Kašiću na položaje 3.bojne, 3.gbr “Kobre” iz Sl. Broda. U posljepodnevnim satima do nas su stigli izvidnici tenkista. Tenkovsku podršku imali smo od 4.brigade, jer nismo mogli tako brzo prebaciti naše tenkove. No izvidnici su bili zasuti neprijateljskim granatama i svi su ostali ranjeni. Anto Zeko – Zeka i ja smo ih odmah izvukli, pružili hitnu pomoć i htjeli smo ih odvesti njihovim vozilom u Zadar. Jedan od njihovih dečki bio je lakše ranjen lakše u vrat te je mogao voziti njihovo vozilo, tako da ih nismo morali mi voziti jer nas je ionako bilo premalo da održimo liniju! Nakon kraćeg vremena, naš zapovjednik minobacača- Marijan Dubravac- Duca, rekao mi je da Anto Zeko i ja odemo do Zadra po granate i streljivo koje nam je ponestajalo. Sjeo sam u kamion koji je zvučao poput tenka jer nije imao auspuh. U Zadar ( Hotel Borik ) smo stigli u sumrak probijajući se kroz minobacačku paljbu. Vožnja je trajala beskonačno. Ostavili smo kratko kamion, da ga logistika napuni streljivom i hranom. Imali smo kratko vremena da se osvježimo u hotelu gdje su nekim čudom posluživali kavu i sokove, unatoč cijelom kaosu. Tamo sam susreo našu medicinsku sestru Snježanu, koju sam pozdravio jer se dobro poznajemo. Nije me prepoznala jer sam bio sav čađav u licu od mješavine baruta i zemlje te uniforme natopljene blatom i krvlju suboraca.
“Đuro pa jesi to ti ? Ne mogu te prepoznati. Jeste se izvukli ? Ovdje pričaju kako je čitava linija probijena i da će neprijatelj doći pred Zadar !” govorila je uzbuđeno.
“Nema šanse da će naša linija pasti. Mi se tamo dobro držimo, iako je jako teško. Tko ti je to rekao ?”- odgovorio sam i nastavio ljutito kroz lobi hotela. Neki nepoznati čovjek je uspaničeno ponavljao njene riječi- da je naša linija probijena i stvarao paniku među vojnicima i civilima koji su boravili u hotelu. Zgrabio sam čovjeka za kragnu i upozorio ga da ne širi neprovjerene vijesti. Zaprijetio sam mu i viknuo ljudima oko sebe da čovjek bespotrebno izmišlja priču.
“Upravo sam došao iz Paljuva gdje se naši momci odlično drže i vraćam se nazad sa punim kamionom municije da se možemo do kraja obraniti od neprijatelja!”- viknuo sam gomili koja je glasno pozdravila moje riječi. Osjetila se promjena u zraku i nada za uspjehom. Uspio sam kratko “srknuti” kavu i u povratku otišao do toaleta. Tek sam tada vidio kako izgledam. Nisam prepoznao vlastito iscrpljeno lice premazano barutom i zemljom. Nakon što su dečki utovarili na kamion sve što smo tražili, uputili smo se nazad put Paljuva. Vozivši se tako do Gajina, stižemo do punkta naše vojne policije koja nas upozorava da imaju vijest da su naši položaji pali. Pogledao sam “Zeku” koji je samo kimnuo glavom da nastavljamo put. Nismo ni sekundu dvojili da dođemo do naših dečki, sigurni da još drže liniju. I ako je sve palo, na nama je bilo da se pokušamo probiti do naših momaka pa makar i poginuli.
Vozeči put Podgradine, u susret nam je išla kolona vojske koju nismo odmah mogli razaznati pa smo se pripremili na najgore. Nitko nas nije zaustavljao i u prvi mah smo bili sigurno da smo upali među neprijateljsku vojsku jer je bilo teško razaznati oznake. Tek nakon nekoliko minuta polagane vožnje kroz vojsku gdje nam se čitav život odvrtio pred očima, shvatio sam da su to naši dečki. No, nitko nam se nije obraćao, pa je sve izgledalo pomalo čudno. Ali, bilo je za očekivati neko takvo ponašanje jer su svi već bili vidno iscrpljeni i većina ranjeni.
Kad smo stigli u Paljuv sve je bilo kako smo i ostavili ranije. Nije bilo govora o padu naše linije obrane. Momci su se odlično držali, iako je bilo još stradalih.
Kako sam bio ljut i sretan u isto vrijeme. Ljut, jer se neprovjerena vijest brzo razglasila, a mogla je koštati naše dečke života. Mogli su ostati na cjedilu bez potpore. A sretan, jer sam ih našao na istom mjestu.
Tokom noći i sljedećih dana bitka se nastavila istim intenzitetom ali nije bilo popuštanja sa naše strane. Držali smo liniju nadljudskim snagama. Nakon 10 dana, napadi su se smanjili i više nije dolazilo u pitanje hoćemo li ili nećemo obraniti Zadarsko zaleđe ( Maslenicu ). Sad je bilo jasno kao dan da smo se obranili od neprijateljskih napada i čak izveli protunapade te ih pogurali dublje u liniju od nas.”, ispričao je Đuro Knezičić, hrvatski branitelj koji svake godine daje poštovanje svojim poginulim suborcima.
Obrana Paljuva od strane hrvatskih snaga bila je herojski i hrabar pothvat. Unatoč brojčanoj nadjačanosti u ljudstvu i nadjačanosti u naoružanju, hrvatski su branitelji nekoliko dana uspjeli zadržati srpske snage. Hrvatske snage unatoč nepoznavanju terena iskoristile su svoje nadmoćne borbene vještine kako bi srpskim snagama nanijele teške gubitke. Branitelji Paljuva pokazali su veliku hrabrost i odlučnost pred golemim zadaćama, a njihov trud prepoznao je i proslavio hrvatski narod. Njihova obrana doprinijela je i jačanju morala hrvatskih snaga i hrvatskog naroda koji je u herojskim pothvatima branitelja doživljavao simbol snage i odlučnosti hrvatskog naroda. Obrana Paljuva obilježava se svake godine kao podsjetnik na žrtvu hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, a herojska obrana hrvatskih branitelja bila je prekretnica u sukobu jer je ojačala moral hrvatskih snaga i oslabila odlučnost neprijatelja. Paljuv je do Domovinskog rata imao oko 360 stanovnika, a u obranu Hrvatske uključilo ih se 76. Osam je branitelja poginulo u obrani svojeg mjesta i Hrvatske. Uz njih, smrtno su stradala i četiri civila, dok se za još dvije osobe ne zna sudbina te se vode kao nestali. Kao spomen na sumještane, svi su poginuli branitelji dobili nazive ulica u Paljuvu, a posebnu zahvalnost iskazuje im se ljeti, kad se organizira nogometni memorijalni turnir njima u čast.
Obrana Paljuva zauvijek će se pamtiti kao simbol hrabrosti i odlučnosti hrvatskog naroda pred nedaćama.