Tribina za mlade duhovnog pokreta „Mi ViDiMo“ održana je u četvrtak, 3. studenog 2022. godine, u katedralnoj dvorani u Mostaru na kojoj su gostovali Srećko Karić i Đuro Knezičić ispred Braniteljskog centra za društveni razvoj (BCDR) na temu „Heroji ne plaču?“ Tribinu za mlade uveličala je i uvijek prigodna, snažna predstava dramske sekcije pokreta, kao i glazbene izvedbe Tamburaškog sastava Esminger, komornog sastava Tamburaškog orkestra Mostar.
U prepunoj Katedralnoj dvorani Srećko Karić svjedočio je pred mladima o teškom životnom putu koji je prošao braneći domovinu. S osamnaest godina bio je spreman dragovoljno krenuti u obranu svoje domovine, na tom putu zadobiti teške duševne i tjelesne rane ali naposljetku uistinu ozdraviti uz snagu vjere i borbenog duha koji se nikada nije predao.
”Ništa me ne može raznježiti kao moja kćerka koja ima 10 godina i koja mi kaže kako je ponosna što sam ja hrvatski branitelj. Što ona zna o ratu? Velika većina vas ovdje ima ožiljke od rata, ali ona ne. Jednostavno je osjetila snagu moje traume koju će nositi možda cijeli život”, kazao je Karić.
Karić je više puta istaknuo kako ”nije bitno o tom ratu mnogo govoriti jer uđemo previše u tu traumu”. ”Ako ne zatvorimo ‘krug’ kroz otpornost, ako ga ne zatvorimo kroz zahvalnost i oprost onda smo samo ostali u traumi i onda život ide dalje, a mi ćemo se zauvijek vrtjeti u boli”, dodao je. ”Mi kao branitelji ne volimo isticati da smo branitelji zato što je došlo novo vrijeme i nove krize. Moramo taj izraz staviti u neku formu. Svi smo mnogo prošli, ali ne trebamo time sve ostale gnjaviti, nego trebamo ljudima pokazati da smo uspjeli pokazati da smo i nakon toga nastavili sa svojim životom”, ističe Karić. ”Mi smo bili konobari, kuhari i ljudi različitih profesija koji su branili svoj dom. Tek onda smo postali vojska. Zato je važno da nove generacije znaju što je branitelj”.
Svoj život, kako kaže, može usporediti sa pričom o torbi.
”Priča o torbi je moja priča o domovinskom ratu jer je ta torba bila moja školska torba prije nego što sam otišao u rat. Nakon toga se pretvorila u vojni ranac, a nakon toga sportska torba jer sam postao sportaš unatoč teškom ranjavanju. Ona ima svoju emociju”. ”Pretvorila se u ratnu torbu koja je postala moj simbol otpornosti, a nakon toga u sportsku torbu koja je pokazatelj uspjeha nakon svega toga. Onda, kroz takav primjer shvatim da moja trauma nije uzaludna”.
”Ne trebate o nama pričati hvalospjeve, ne treba nam show od svega toga, nego jednostavno spustiti loptu na zemlju i dati neku zahvalnost, jer želim da me prepoznaju po onom što danas radim. Ne želim da me ljudi prepoznaju po tome što sam s 18 godina otišao braniti domovinu jer će svi misliti da sam ostao u prošlosti”, istaknuo je Karić.
”Mnogi kažu: Blago tebi, imaš mirovinu, briga tebe. Ma evo ti moja mirovina ali uzmi i sve moje rane, samo me vrati da ponovno dokažem da mogu dati doprinos zajednici. Ne želim biti u mirovini, želim raditi i biti koristan. Nisam htio otići u mirovinu. Trebala nam je društvena rehabilitacija nakon medicinske , ali evo danas ipak postoji sustav koji nas vrednuje”. ”Nije toliko država kriva nego civilno društvo, udruge i razne kompanije koje nisu razumjele kako bi nam pružile zahvalnost. Samo smo tražili da nas netko prekvalificira u nešto novo kako bismo se nastavili razvijati”.
Karić tumači da borba branitelja za svoje domovine nije prestala završetkom rata nego se nastavlja i danas. Kazao je kako branitelji trebaju iskoristiti sve resurse, kao što su umjetnost, kultura i rad s mladima i tako širiti hrvatske vrijednosti koje su sačuvali u borbama s neprijateljima. Također, ohrabrio je i potaknuo mlade na to da i oni budu branitelji svoga vremena i da svojim djelovanjem doprinesu zajednici i društvu u kojem žive. Na samom kraju istaknuo je da je najveće djelo koje mladi ljudi danas mogu napraviti za branitelje je da samo stisnu ruku hrvatskom branitelju uz kratku rečenicu: “Hvala vam što se učinili za našu Domovinu” i da je tu stavljeno sve što treba jednom branitelju kao zahvalnost bez daljnjeg uvlačenja u priču. Ta rečenica rehablitira hrvatskog branitelja i današnje društvo a tako rijetko se izgovara.
Na samom kraju programa Đuro Knezičić predsjednik braniteljske udruge Braniteljski centar za društveni razvoj, zahvalio se na pozivu i rekao kako njegova udruga prepoznaje važnost rada sa novim generacijama i žele tako nastaviti. Spomenuo je da je kao pripadnik 3. Gardijske brigade prošao većinu ratišta u Hrvatskoj i da je danas također u vojnoj mirovini kao i Karić, te da njih dva promiču vrijednosti proistekle iz Domovinskog rata i štite hrvatske interese što bi trebao svaki čovjek koji voli svoju domovinu. Dotaknuo se i Vukovara gdje ulazimo u mjesec studeni koji je posvećen gradu heroju gdje udruga BCDR sudjeluje u obilježavanju ali i da poznaje muku Mostara i hrvatskog naroda u njemu koji je propatio slično kao i u Vukovaru. Spomenuo je i Ljiljanu Alvir iz Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja sa kojima BCDR surađuje i gdje neće dopustiti Srbiji da uđe u EU prije nego se pronađe svaki grob nestalog ubijenog hrvatskog čovjeka i da zato trebaju odgovarati.
