Na Zagrebačkom velesajmu predstavljena je u utorak 27. lipnja knjiga sjećanja pokojnoga general-pukovnika Ivana Basarca „Ako padne Petrinja, past će Beograd“. Naslov je intrigantan, iako nije u izravnoj vezi sa sadržajem, ali pruža nov pogled na jedan dio operacije Oluja – tzv. prvu petrinjsku fazu – koja, čini se, još nije završno objašnjena, jer se javljaju i nove interpretacije. Ili jest objašnjena, a ova knjiga tek je posmrtno opravdanje i pokušaj samoga Basarca, odnosno njegova sina Gorana, kako bi ga opravdao i događaje prikazao onako kako ih je otac Ivan neposredno doživio i kasnije zapisao, a sin Goran pripremio za knjigu koja je interesantno štivo.
Zanimanje je bilo prilično veliko. Više od 100 ljudi, ali ono što je najintrigantnije su nastupi policijskoga generala Mladena Markača koji je oslobođen u Haagu i general-pukovnika Mladena Kruljca.
Zahvaljujući Markaču (Kruljac nije u to ulazio) govorilo se i o razlikama, pa i sukobima u generalskom vrhu pri planiranju i izvođenju akcija Bljesak i Oluja. U vojsci su postojale dvije frakcije: Bobetkova i Červenkova. Markač i Basarac bili su na Bobetkovoj strani. Dio generalskoga vrha smatrao je kako Červenko nije dovoljno operativno osposobljen. Markač je također govorio i što se događalo kada je Tuđman smjenjivao generala Tusa i za načelnika glavnog stožera postavljao Bobetka.
Šušak nije podnosio Bobetka, a Červenko nije prihvaćao Basarca. Markač je tvrdio kako Tuđman nije smijenio Bobetka nego je Bobetko dao ostavku kada je shvatio da je izgubio Tuđmanovo povjerenje. Tako se predstavljanje Basarčeve knjige – za kojeg je general Kruljac ustvrdio da je bio „tvrd, žestok i nepovjerljiv“ – pretvorilo u još zanimljiviju priču. Inače, Basarac je bio potpukovnik u bivšoj JNA i u srpnju 1991. prebjegao je u HV.
Po verziji, dosad opće prihvaćenoj, zbog zastoja i velikih gubitaka u ljudstvu i tehnici, general Basarac doveo je u pitanje provedbu Oluje, pa je predsjednik Tuđman odlučio da se iz Đakova žurno premjesti general-pukovnik Petar Stipetić. Po dolasku Stipetić je odmah uspostavio učinkovito vođenje i zapovijedanje, što je dovelo do kapitulacije pukovnika Čede Bulata, zapovjednika korpusa vojske pobunjenih Srba. Basarac da nije Petrinju napao obuhvatno, kako je bilo predviđeno, nego je na grad krenuo izravno u želji da se istakne, što je prouzročilo zastoj i gubitke.
„Basarac je računao na snage koje mu nisu poslane“, objasnio je general Markač. U knjizi Basarac se žestoko obračunava s generalima Tusom, Červenkom, Miljavcem, Vrbancem, Domazet Lošom i Toljem.
Basarca je teret neuspjeha u Petrinji pratio do kraja života. Umro je na zubarskoj stolici 2007. u 61. godini. Bliže sam ga upoznao na utakmicama Dinama još prije Oluje. Kao član Dinamove skupštine i navijač sjedio je do 2000. u loži Maksimir. Kada je došlo do promjena izgubio je tu privilegiju.
Basarca sam poslije neuspjeha u Petrinji, doživio kao melankoličnu osobu, potištenoga i snuždenoga. Kroz razgovor stekao sam dojam kako se bojao haške optužnice. Vjerojatno je pretpostavio kako će poslije pada Bobetka, „nezaštićen i posramljen“ biti izručen Haagu. Umjesto Bobetka, iako nije imao tu težinu ni karijeru. Da će mu neki kolege to smjestiti!
Markačev govor potvrđuje kako je mit o nekom svetom trojstvu Tuđman – Šušak – Bobetko nevjerodostojan i neutemeljen. Bobetko je bio samo poslušan dvojici najvažnijih, poslušniji od generala Tusa, čak i više od toga. Bobetka je Tuđman umirovio 15. srpnja 1995. nešto prije akcije Oluja zbog bolesti, starosne dobi (76 godina) i gubljenja Tuđmanova povjerenja. Tuđman je prestao vjerovati u generalove sposobnosti, kada je noću 30. ožujka 1995. na Vran planini u Bosni i Hercegovini Bobetko izgubio petoricu vojnika koji su se smrznuli u snježnoj mećavi. Bobetko je poslije toga teško prihvaćao zapostavljanje, naslućivao je kraj i počeo je davati nekontrolirane izjave. O tome sam zapitao ministra obrane Šuška 25. svibnja 1995. nekoliko dana prije vojnog mimohoda na Jarunu. Šušak je iznenađujuće izravno kritizirao Bobetka.
Mit o Bobetkovu herojstvu pojačala je izjava kako neće prihvatiti hašku optužnicu ni upućivanje u haški pritvor, po cijenu života, što je moglo značiti da će se prije ubiti nego predati.
Još hrvatski povjesničari nisu napisali ni sažetak gibanja sedamdesetih, a kamo li dubinske biografije najznačajnijih protagonista, pa tako i biografije ličnosti kojih se djelovanje proteže na devedesete. Među njima ni životopis generala Janka Bobetka, kao i njegovo savezništvo s generalom Ivanom Basarcem.
