Na zagrebačkoj Trešnjevci, predstavljena je zbrika poezije autora Ivice Jurjevića. Poetska večer upriličena je povodom Dana zagrebačkih branitelja i Dana državnosti.
Zbirku pjesama predstavio je dr. Ante Škember, znanstvenik i dugogodišnji djelatnik Zavoda za mirovinsko osiguranje. Škember je prikazao Jurjevića, prvo kao personu i čovjeka, pa tek njegove lirske i duhovne pjesme. Kazao je da je Jurjević duhovnik, ljubitelj čovjeka i njegovih potreba, posebno je naglasio tu socijalnu notu koju Jurjević nisu u svojoj duši.
Jurjević nije bio izravni branitelj, ali je smogao snage opjevati Velebit, Zrmanju i svoje okupirano Kruševo.
U poeziji nema ništa nehumano, sve pjesme veličaju snagu hrvatskih branitelja.
Jurjević je odrecitirao svoju znamenitu pjesmu: “Kad bih ja bio Veliki Hrvat” te posvjedočio svoj životni put, svoju teološku misao i svoju ljubav prema čovjeku: “Pjesniku je čovjek, sama poezija, sama ljubav.
To želim gajiti do kraja života !”
Na kraju, gosti i pjesnik bili su na zajedničkom druženju.
Bilo bi lijepo kad bi Jurjević, svoju poeziju mogao širiti i po ostalim gradovima Lijepe naše- pomislio sam na kraju druženja.
Ivan Jurjević rođen je u Kruševu, a školu je pohađao u Zadru i Zagrebu, gdje danas živi. Bio je prvi svjetovni teolog u bivšoj državi, a živio je oporbenim životom, zbog čega je često bio pritvaran, uvijek braneći pravo na slobodu vjere.
Kako kaže, pjesme je počeo pisati jer mu pomažu da tako lakše prevlada moguće životne neprilike.
Možda je najbolje o Jurjevićevom stvaranju kazao književnik Mile Balen: ‘Kada mu neverin u nevidljivim kapljicama donese mirise i dragu ariju hrvatskog Jadrana, odmah zdesna iz Podvelebitskog Kanala i ravno iz Novigradskog i Karinskog mora – a iza leđa mu se bijeli i čudesnom energijom zrači divotno stijenje Starca Velebita…silne Tulove grede… Pa on i ne može biti ništa drugo nego pjesnik’!
Tekst: Đuro Knezičić
