Dok je veći dio Hrvatske tog svibnja 1992. gledao u pravcu velikih ratišta, u sablasnoj tišini baranjskih močvara odvijala se drama koju su mogli preživjeti samo najhrabriji. Zamislite borbu u kojoj vam je voda do grla, neprijatelj pred očima, a jedini put prema slobodnom domu vodi kroz neprohodni labirint Kopačkog rita. Ovo nije samo priča o vojnoj taktici i pomicanju linija; ovo je svjedočanstvo o trojici vitezova koji su u neravnopravnoj borbi s prirodom i agresorom ostavili svoje živote, kako bi Baranja danas mogla disati. Doznajte što se doista događalo u vlažnim rukavcima na današnji dan i zašto ovu akciju nikada ne smijemo prepustiti zaboravu.
Tišina koja se tog svibanjskog jutra 1992. godine nadvila nad baranjske močvare bila je varljiva. Dok je većina Hrvatske pratila vijesti s drugih bojišta, u labirintu kanala, trske i stoljetnih šuma Kopačkog rita pripremala se jedna od najspecifičnijih akcija Domovinskog rata. Operacija “Kopački rit” nije bila samo vojni zadatak, bila je to borba čovjeka protiv vode, blata i nadmoćnog neprijatelja koji je s druge strane rita držao Osijek na nišanu.
Glavni teret napada iznijele su postrojbe operativne zone Osijek, prvenstveno pripadnici 135. baranjske brigade, uz podršku riječnih snaga i specijaliziranih izviđačkih skupina. Nasuprot njima stajale su postrojbe takozvane Teritorijalne obrane i paravojne formacije koje su, koristeći prirodne prepreke, smatrale da je sjeveroistočni dio Baranje neosvojiva utvrda. Hrvatski vojnici, od kojih su mnogi bili upravo prognani Baranjci, nisu samo branili crtu – oni su se vraćali kući, gazeći kroz vodu do pojasa pod punom ratnom spremom.
Teren je diktirao pravila. U svijetu gdje se cesta lako pretvara u zamku, a svaki kanal krije potencijalnu zasjedu, branitelji su se oslonili na vještinu i poznavanje vlastitog dvorišta. Cilj je bio jasan: pomaknuti crtu obrane, neutralizirati neprijateljska uporišta u dubini rita i smanjiti pritisak na opsjednuti Osijek. Borbe su bile bliske, iscrpljujuće i često su se vodile u uvjetima gdje tehnika nije značila ništa, a srce i snalažljivost sve.
Nažalost, sloboda baranjske zemlje plaćena je onim najvrednijim. Tijekom akcija u svibnju 1992. na ovom specifičnom bojištu, svoje živote na oltar domovine položili su vitezovi 135. brigade: Josip Gelenčir, Ivan Golić i Zlatko Ivić. Njihova imena danas su uklesana u kolektivnu memoriju Baranje kao simbol prkosa i ljubavi prema rodnoj grudi. Oni nisu bili samo brojevi u vojnim izvještajima, bili su to očevi, sinovi i suborci čija je žrtva omogućila da Baranja danas diše slobodno.
Danas, kada posjetitelji šeću drvenim stazama Kopačkog rita diveći se prirodi, važno je zastati i sjetiti se da je svaki metar tog mira nekoć bio poprište teške borbe. Braniteljska udruga BCDR ovim tekstom želi otrgnuti od zaborava te dane ponosa, podsjećajući da povijest pišu oni koji se ne boje zakoračiti u nepoznato za slobodu svog naroda. Neka im je laka hrvatska zemlja koju su toliko voljeli.
Tekst: Srećko Karić i Đuro Knezičić