Unazad nekoliko godina jaki su napadi na braniteljsku populaciju, pa tako i na Ministarstvo hrvatskih branitelja te potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda. Boli gledati koliko je Tomo dobio udaraca ispod pojasa čak i od određenih hrvatskih branitelja i udruga i koliko se želi umanjiti napor Ministarstva hrvatskih branitelja koji više nego ikada riješava probleme braniteljske populacije.
Možemo Ministarstvu povremeno prigovoriti i ukazati na pogreške. Imamo pravo i Tomu Medveda povremeno upozoriti, ali razvući to na ulični žargon i klevetu, bez provjerenih informacija, čisti je bezobrazluk bez premca gdje sami sebi pucamo u nogu.
Ako nam je Tomo nešto i bio dužan kao suborac jer razumije vlastitu populaciju kao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, više i nije i nisu. Visine vojne mirovine idu gore prateći inflaciju, riješit će se uskoro i invalidnine koje nisu rasle dulje vrijeme. Otvorili su se Veteranski centri, grade se veteranski starački domovi. Riješeni su pregledi, bolnička liječenja, toplice. Riješavaju se nestali, sudi se zločincima, riješavaju se statusi civilnih stradalnika. Radi se na puno polja i osigurava nam se mirna starost te se želi pomoći svakom tko je rat osjetio kao ratnik ili civil. I onda iz vlastiti redova, slušamo razno razne optužbe prema Ministarstvu. I to oni isti kojima se riješio status, koji načelno se nemaju više što žaliti. Neki osnivači braniteljskih udruge, stalno gunđaju, a ne znaju pošteno napisati projekt. Od Ministarstva se traže sredstva, maltretira se ljude po uredima i kada se sredstva dobiju, onda opet drvlje i kamenje po ministru i ministarstvu…, do nove prilike jer sankcija nema. A domet projekta je sadnja nekoliko mladih stabala kao oblik psihoterapije gdje su ozbiljne pripreme trajale nepunih godinu dana, da bi se posadila tri drveta.
Gdje je nestao onaj osjećaj da stavimo državne interese ispred svojih jer kao branitelji smo se i za to borili? Jeli nam stalo do nacionalnog identiteta? Znamo li se ponašati u javnom medijskom prostoru? Vidimo li uopće širu sliku? Pogledamo li se u ogledalo i primjetimo li vlastiti nemar i komociju, a optužujemo druge da su nam krivi za to?
Mislimo li da se povećanje vojnih mirovina dogodilo samo od sebe ili je tu ipak netko izgarao da se to riješi i da nam se osigura mirnija starost?
Nema više garancije za ništa i nitko nam nije više ništa dužan. Jedino, postoje i u tim ministarstvima neki ljudi koji još vole ovu domovinu i stalo im je do ljudi koji su se za nju borili. Jesmo li se nekom zahvalili u zadnje vrijeme ili stvarno mislimo da smo središte svijeta koje svi moraju poštivati i da se stvari riješavaju same od sebe ?
Sjetimo se Freda Matića i koliko je unazadio Ministarstvo hrvatskih branitelja i kakvi zakoni su se donosili. Umalo smo postali socijalni slučajevi. Sjećamo li se Jadranke Kosor i umanjenja mirovina? Što su ti ljudi učinili za nas branitelje a što se danas čini? Ajmo biti fer i podvući crtu jednom za svagda te odlučiti za koga navijamo!
Prošlo je vrijeme gdje se na običnom papiru črčkao projekt na kavi s cigarom u ustima ili na osnovu postera tražilo ozbiljne sume. Došlo je vrijeme da se pišu projekti kako treba i da se pospreme one udruge i pojedinci koji se nisu makli s mjesta. Upravo ti i negoduju najviše pa su im krivi svi. Izazivaju incidente za vrijeme državnih praznika, prozivaju, tjeraju kontru onima koji su im osigurali status. Stalno se vraćati na to da smo ratovali i sad bi se svijet trebao vrtjeti isključivo oko nas, a nismo u stanju složiti stranicu suvislog teksta gdje se daje doprinos zajednici i pričaju pozitivne priče.
I onda na to sve, dogode se plaćene vijesti. Dodatno zavade hrvatske branitelje jer povjerujemo u tu vijest i na njoj gradimo klevetu te idemo u verbalni sukob unutar vlastitih redova. Ne shvaćamo da se radi na tome da se oslabi branitelje, ugasi Ministarstvo hrvatskih branitelja i pospremi nas se u socijalu. Ne shvaćamo da smo sada sebi najveći neprijatelji. Iz incidenta u incident i iz prozivke u prozivku i to međusobno. Razjedinjeni, nikad gori odnosi, a do sada na stolu ponuđena najbolja riješenja. Za to nam više nitko nije kriv.
Bolna vijest, zapravo govor mržnje gdje Hrvatski tjednik na naslovnici od 19. listopada 2023. godine neprovjereno piše kako je ministar Medved rekao da je 2.000 Srba iz Srbije dobilo status civilne žrtve Domovinskog rata.
Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo je službeni demant kojeg možete pročitati OVDJE. Još je više zanimljivo kako su neki hrvatski branitelji krenuli s prozivkom, bez provjere. Neki sjede i u oporbi.
“Searching for error” – rekao je jedan strani političar: “Sjediš u toplom s finom plaćom, čekaš kad će vladajući nešto napraviti i odmah skačeš na prvu “grešku” koja to možda i nije. Kako bi opravdao svoj nerad i besciljnost, skrivaš ga pod aktivizam, pa moraš reagirati i reći da bi ti bolje. S vremenom si umisliš da stvarno i možeš jer ti netko plješće pa se uzoholiš. Realno, nemaš utjecaj na ništa, skupljaš bodove da bi imao utjecaj na nešto i baviš se isključivo tuđim životima, kako se nebi morao baviti sobom. Nemaš projekte, nego prozivku i nisi odgovoran za ništa. Često se osjećam kao oportunističko smeće, politički paparazzi, ali tako mi je baš lijepo i ne bih ništa mijenjao.”
No, da se vratimo na temu govora mržnje iz spornog teksta.
Civilni stradalnici Domovinskog rata 28 godina nisu ostvarivali nikakva prava. Budući da je autor članka istaknuo kako samo „retardirani“ mogu u to povjerovati, mogao je pristupiti svim podacima, iskustvima i činjenicama o neostvarivanju prava koje posjeduje Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata Hrvatske. Nije to učinio! Zašto?! Iz jednog jedinog razloga, jer više ne bi imao senzacionalni članak utemeljen na lažnim tvrdnjama koje je u 21. stoljeću zahvaljujući uspjesima tehnologije moguće širiti bez granica. Ne bi to bila više vijest jer laž je uvijek vijest više nego li bilo koja istina.
U stvaranju Zakona o civilnim stradalnicima sudjelovali su hrvatski civilni stradalnici kojima kao žrtvama nikad nije bilo niti će biti u interesu ostvarivanje prava agresora ili mislimo da civili ne znaju tko su bili agresori!? Uvreda je to za cijelu Republiku Hrvatsku, za sve članove Radne skupine koji su sudjelovali u stvaranju Zakona, uvreda je i za svakog člana Povjerenstva, uvreda za MUP, SOA-u, VSO-u kojima se ovim izravno poručuje da ne znaju tko su bili pravi agresori te da istima omogućuju ostvarivanje prava. Budite sigurni da svaki civilni stradalnik u Republici Hrvatskoj poštuje ponajprije svakog hrvatskog branitelja i njihovu borbu za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Civilne žrtve Republike Hrvatske nisu članovi političkih stranaka, one su članovi svojih obitelji, koje tvorcu spomenutog teksta nisu ni najmanje bitne i koje će po ne znam koji put proživljavati patnju zbog dovođenja u vezu s agresorima.
Nedavno su civilni stradalnici imali svoje susrete. Zašto autor teksta nije došao kao novinar, poslušao aktualni sat na kojemu su sudjelovali predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja? Vjerojatno za to nije imao vremena jer da jest, čuo bi kako ostvarivanje prava stečenih ovim zakonom ide iznimno sporo zbog temeljitih provjera hrvatskih institucija. Institucije RH baš kao i stradalnici nisu s neke druge strane, ne bore se za neka tuđa prava već za prava obitelji poginulih i nestalih civila, obitelji poginule djece te invalide. Zašto nije došao pitati civilne stradalnike RH kako to da ih većina nakon tri godine od donošenja zakona još uvijek nije ostvarila prava? Nije želio znati i čuti istinu!
Svim hrvatskim građanima poručeno je da niti jedan agresor nije ostvario nikakvo pravo. Mi kao žrtve s područja cijele Republike Hrvatske znali bi da je drugačije jer RH je mala zemlja. Zna se točno tko su bili neprijatelji, tko su ljudi koji su živjeli s nama i pored nas!
Odakle nekome pomisao da bi ijedan neprijatelj mogao ostvariti prava? Odakle ovakva neupućenost u temeljne pravne činjenice? Autor članka nikada nije upoznao niti jednog civilnog stradalnika Domovinskog rata, ne zna za niti jednu obitelj kojoj su ubijena djeca, ne poznaje niti jednog ranjenog susjeda!
Pored živog civilnog stradalnika u Hrvatskoj, pored svakog našeg člana, agresor nikada ne bi mogao ostvariti nijedno pravo! Izdajnik je svatko tko tvrdi suprotno! Kada se uporno tvrdi da postoji toliko neprijatelja koji su ili će ostvariti prava, zašto ih se ne navodi imenom i prezimenom? Zašto se ne služe činjenicama?
I naposljetku, u tekstu se uvrijedilo ne samo civilne stradalnike, ne samo osobe s posebnim potrebama, uvrijedili su ponajviše sami sebe. Svatko onaj koji može za bilo koju osobu koja se borila za slobodu i Domovinu tvrditi da će jednom biti nitko i ništa ne zna što znači riječ hrvatski branitelj pa kako bi poznavao i hrvatske civilne žrtve. Od sveg srca vam poručujemo da onaj koji je branio svoju zemlju nikada ne može biti nitko i ništa.
Zastupamo li te interese kao hrvatski branitelji u istoj mjeri? Jesmo li složni u tome ili lovimo neke bodove u svojim životima kontra stavom kao i danas nepoznavanje odnosa Izraela i Palestine pa smo neodlučni koji su nam draži. Možemo li se više zajedno odlučiti jeli Ministarstvo hrvatskih branitelja za nas ili protiv nas, a ostale sankcionirati jer rade štetu većini ?
Tekst:
Đuro Knezičić i Srećko Karić ispred BCDR udruge