Oluja kao katarza: Od nametnute žrtve do arhitekta vlastite slobode i regionalnog mira
Ontologija oslobođenja: Više od vojne operacije
Kada govorimo o Operaciji Oluja, često upadamo u zamku tehnicizma – nabrajamo brigade, pravce djelovanja i sate potrebne da se slomi otpor neprijatelja. No, promatrati Oluju samo kao vojni trijumf značilo bi previdjeti njezinu dublju, gotovo metafizičku važnost za hrvatsko biće. Oluja nije bila tek operacija; ona je bila nacionalna katarza. Četiri godine života u stanju “ni rata ni mira”, s trećinom teritorija pod okupacijom koja je poput otvorene rane iscrpljivala resurse, nadu i dostojanstvo, stvorile su specifičan psihološki grč.
Filozofski gledano, sloboda nije samo odsustvo neprijatelja; sloboda je sposobnost subjekta da ponovno ovlada svojom sudbinom. U kolovozu 1995., Hrvatska je prestala biti objektom međunarodnih pregovora i postala subjektom vlastite povijesti. Kako bi rekao Georg Wilhelm Friedrich Hegel, “povijest svijeta nije ništa drugo nego napredovanje svijesti o slobodi”. Oluja je bila taj trenutak osvještavanja – trenutak u kojem se država iz stanja pasivne žrtve transformirala u aktivnog pobjednika koji sam ispisuje kraj svoje drame.
Pravni legitimitet i etika “Pravednog rata”
U teoriji međunarodnih odnosa postoji koncept Bellum iustum ili “pravedan rat”. Da bi rat bio pravedan, mora imati ispravan povod, biti poduzet od strane zakonite vlasti i imati mir kao konačni cilj. Oluja ispunjava svaki od tih postulata. Hrvatska država, međunarodno priznata unutar svojih avnojevskih granica, imala je ne samo pravo, već i obvezu uspostaviti ustavno-pravni poredak na cijelom svom teritoriju.
Povjesničar dr. Ante Nazor neumorno podsjeća na dokumentaciju koja potvrđuje da je Hrvatska do zadnjeg trenutka nudila mirnu reintegraciju kroz plan Z-4, koji je srpsko vodstvo u Kninu bahato odbilo. Filozofski, odbijanje mira od strane okupatora legitimira uporabu sile kao jedini preostali moralni alat. Kada diplomacija postane suučesnik u zamrznutom konfliktu, vojna akcija postaje čin oslobođenja. Psihološki, to je bio trenutak u kojem je hrvatski vojnik znao da iza njega ne stoji samo zapovijed, već povijesna pravda.
Mit o egzodusu: Psihologija planiranog odlaska
Najveći prijepor, koji se i danas koristi kao poluga za destabilizaciju povijesne istine, jest sudbina srpskog civilnog stanovništva. Dok strani mediji često koriste termin “etničko čišćenje”, dokumenti govore posve drugu priču. Odluka o evakuaciji stanovništva donesena je u Kninu, od strane Vrhovnog savjeta obrane tzv. RSK, pod potpisom Milana Martića.
Psihološki profil te odluke je duboko tragičan. Vodstvo u Kninu, svjesno vojnog poraza, upotrijebilo je vlastiti narod kao političko oružje u porazu. Evakuacija je bila plod višegodišnje propagande straha koja je vlastito stanovništvo uvjerila da je suživot nemoguć. Filozofski, ovdje vidimo paradoks: ljudi su bježali od države koja im je nudila amnestiju i građanska prava, tjerani od strane vlastitih vođa koji su ih koristili kao živi štit svoje propale ideologije. Povjesničari poput Davora Marijana jasno ističu da HV nije provodila plan progona; HV je provodio plan oslobađanja teritorija, dok je “progon” bio autogol velikosrpske politike.
Geopolitički obzor: Spasitelj regije
Često se u raspravama o Oluji zanemaruje njezin širi, regionalni značaj. Da nije bilo Oluje, povijest Bosne i Hercegovine bila bi ispisana još mračnijim slovima. Bihaćka enklava bila je na rubu pada, a prijetila joj je sudbina gora od Srebrenice. Oluja je bila taj “deus ex machina” koji je prekinuo spiralu genocida.
Hrvatska vojska je Olujom, a kasnije i operacijom Maestral, prisilila srpsku stranu na Daytonski sporazum. Bez te vojne premoći na terenu, diplomacija bi i dalje bila nemoćna, a mirovne konferencije besplodne. Ironija povijesti je u tome što je najhumaniji čin rata bio upravo taj najžešći vojni udar. Kako je primijetio francuski filozof Raymond Aron: “Povijest je tragična jer je stvaraju ljudi koji često ne razumiju njezinu nužnost.” Europa, koja danas ponekad moralizira nad Olujom, duguje joj mir koji sama nije znala uspostaviti.
Higijena sjećanja i teret pobjednika
Niti jedna velika pobjeda nije lišena sjenki. Bilo je pojedinačnih zločina, spaljenih kuća i osvete onih koji su u ratu izgubili sve. No, priznati te incidente ne znači okaljati Oluju; to znači očuvati njezinu čistoću. Razlika između države i pobune jest u tome što se država suočava sa svojim pogreškama. Međutim, pokušaj da se ti izolirani zločini pretvore u definiciju cijele operacije je maligni oblik revizionizma.
Psihološki, Hrvatska se i danas bori s “kompleksom pobjednika”. Od nas se traži da se ispričavamo za vlastitu slobodu kako bismo zadovoljili regionalnu “ravnotežu krivnje”. No, filozofija morala nas uči da ne postoji simetrija između agresora i onoga koji se brani. Izjednačavanje krivnje je negacija etike.
Zaključak: Oluja kao trajni temelj
Operacija Oluja ostaje zaglavni kamen moderne Hrvatske države. Ona nije bila samo kraj rata; ona je bila početak novog identiteta – identiteta nacije koja je sposobna sama izboriti svoje mjesto pod suncem. Ispravljanje terminologije u javnosti, inzistiranje na pojmovima “oslobođenje” umjesto “pad” i “agresija” umjesto “sukob”, nije samo pitanje povijesne točnosti. To je pitanje mentalnog zdravlja nacije.
Kada danas gledamo na Oluju, moramo je gledati očima istine. Ona je bila trijumf međunarodnog prava, vojne struke i ljudske žudnje za domom. Njezino značenje nadilazi granice Hrvatske; ona je lekcija svijetu da se sloboda ne dobiva na dar, već se uzima snagom prava i pravednosti.
Kao što je rekao Winston Churchill: “U ratu: odlučnost. U porazu: prkos. U pobjedi: velikodušnost. U miru: dobra volja.” Hrvatska je u Oluji pokazala odlučnost, a u godinama nakon nje, unatoč svim pritiscima, uspjela sačuvati istinu o sebi. Na nama je da tu istinu, bez straha i s dubokim razumijevanjem, prenosimo dalje – ne kao oružje protiv drugih, već kao štit za buduće generacije koje moraju znati da njihova sloboda nije bila slučajnost, već plod najvišeg ljudskog napora.
Tekst: Srećko Karić