Čuvari istine: Zašto u BCDR-u odbijamo nametnuti narativ o „građanskom ratu“ i što ostavljamo budućnosti
Kao Udruga koja svakodnevno živi s nasljeđem pobjede, osjećamo duboku odgovornost prema onome što izgovaramo pred našom djecom, studentima i u javnom prostoru. Psihologija nas uči jednostavnoj, ali moćnoj istini: ono što se naglašava, to se i povećava. Ako dopustimo da se u naš svakodnevni govor ušuljaju pojmovi koji relativiziraju našu povijest, mi svjesno umanjujemo cijenu naše slobode.
Upravo zato, kroz našu Terensku školu, tribine i istupe, mi iz BCDR-a neumorno vraćamo ključne pojmove tamo gdje im je mjesto. Za nas Domovinski rat nikada nije bio, niti će ikada biti, „građanski rat“. To je opasna zamka koja briše razliku između napadača i onih koji su branili svoj prag. Naša je sveta dužnost mladim generacijama predati čist i jasan narativ pobjednika – ne zato da bismo mrzili, već zato da bismo znali tko smo, što smo obranili i na čemu gradimo budućnost Hrvatske. Ovaj zapis ostavljamo kao trajni podsjetnik medijima i javnosti: istina nema alternativu, a mi smo njezini prvi čuvari.
U labirintima suvremene povijesti, gdje se istina često pokušava utopiti u moru relativizacije, jedna se kriva definicija uporno provlači poput tihe jeke: teza o „građanskom ratu“. Na prvi pogled, nekome tko promatra događaje s distance od tisuću kilometara ili trideset godina, to može zvučati kao tehnički termin. No, za nas koji živimo nasljeđe tih dana, ta je kovanica duboko opasna psihološka operacija koja ne cilja samo na prošlost, već izravno ranjava budućnost hrvatskog naroda.
Kada rat nazovemo građanskim, mi ne mijenjam samo riječ u udžbeniku; mi mijenjamo samu srž odgovornosti. Građanski rat podrazumijeva unutarnji kolaps, sukob susjeda koji su se probudili mrzovoljni i odlučili razriješiti nesuglasice oružjem. To je narativ o „balkanskom kotlu“ u kojem su svi podjednako krivi i podjednako ludi. Takva interpretacija briše granicu između napadača i branitelja, između onoga tko otima i onoga tko čuva svoje, pretvarajući čistu obrambenu pobjedu u mutnu mrlju kolektivne nesreće.
Filozofski gledano, ovaj fenomen relativizacije služi onome što psiholozi nazivaju „niveliranje krivnje“. Ako su svi krivi, nitko nije kriv. Ako je rat bio građanski, onda nema agresora koji je prešao međunarodno priznatu granicu s jasnim planom uništenja jednog naroda i njegove kulture. U tom trenutku, tenkovi koji su iz Beograda kretali prema Vukovaru, obasuti cvijećem, postaju tek „sudionici u unutarnjem sukobu“. To je temeljna povreda logike i etike. Agresija ima ime, prezime i adresu. Ona dolazi izvana, s namjerom da pokori. Građanski rat je implozija, a Domovinski rat je bio herojska eksplozija otpora protiv nametnutog ništavila.
Šteta koju ovaj narativ nanosi hrvatskom društvu je nemjerljiva, posebno na psihološkoj razini. Mlade generacije, koje o ratu uče iz medija sklonih senzacionalizmu ili vanjskih izvora koji teže „balansu“, počinju osjećati neku vrstu nametnutog srama. Umjesto da crpe snagu iz činjenice da su njihovi očevi i djedovi pobijedili treću najjaču vojsku Europe u gotovo nemogućim uvjetima, nudi im se priča o nesretnom sukobu u kojem bi se najbolje bilo ispričati svima za sve. To stvara narod bez kralježnice, društvo koje se stalno ispričava za vlastito postojanje i pobjedu koja mu je omogućila slobodu.
„Istina ne traži kompromis; ona traži svjedoke koji se ne boje njezine oštrine.“
Ovaj citat najbolje oslikava našu dužnost. Mi ne smijemo dopustiti da se pobjednički narativ razvodni pod pritiskom političke korektnosti. Mediji koji olako koriste termin građanskog rata često to čine pod krinkom „objektivnosti“, no objektivnost bez istine je obična manipulacija. Činjenica da su u agresiji sudjelovali i domaći pobunjenici ne mijenja njezinu narav. Oni su bili tek produžena ruka beogradskog ekspanzionizma, pješaštvo jedne tuđe ideje koja je htjela izbrisati Hrvatsku s karte svijeta.
Razriješiti ovo pitanje i čvrsto postaviti Domovinski rat u okvir obrambene, oslobodilačke agresije ključno je za naše mentalno zdravlje kao nacije. Tek kada jasno definiramo da smo bili žrtva organiziranog napada koji smo svojom snagom i jedinstvom pretvorili u trijumf, možemo graditi zdravo samopoštovanje. Bez tog okvira, ostajemo zarobljeni u traumi koja se stalno iznova preispituje, umjesto da slavimo pobjedu koja nam je dala pravo na glas, na jezik i na državu. Naša je obaveza prema svakom branitelju koji je pao na vukovarskom blatu ili ličkom kršu da njihovu žrtvu ne prodamo za jeftinu frazu o građanskom sukobu. Oni nisu ginuli u nesporazumu; ginuli su u obrani slobode protiv tiranije. I to je jedina istina koju smijemo i moramo predati dalje.
Tekst: Srećko Karić