Sjećanje na travanj 1992.: Herojska obrana u Domovinskom ratu i bitka za Paučje
Dok se priroda budi u mirisu proljeća, mi se s posebnim pijetetom prisjećamo sudbonosnih dana travnja 1992. godine. Bila su to vremena kada se na prvim crtama bojišnice, u okolici sela Paučje, Milinac i Borovik, lomila sudbina istočnog dijela naše domovine. Donosimo vam priču o ljudima, hrabrosti i zajedništvu branitelja koji su u tim odlučujućim trenucima postali nepremostiva brana neprijatelju, čuvajući Đakovštinu od sudbine kakvu su doživjela mnoga okupirana mjesta.
Krajem travnja 1992. godine, unatoč potpisanom Sarajevskom primirju, situacija na đakovačkom bojištu bila je sve samo ne mirna. Neprijatelj, potpomognut snagama tadašnje JNA i paravojnih formacija iz smjera okupiranih područja, neprestano je ispitivao čvrstinu naših linija. Ključna točka bila je linija obrane koja se protezala kroz šumovite predjele oko sela Paučje. To je područje bilo strateški važno jer bi proboj na tom smjeru neprijatelju otvorio put prema srcu Đakovštine, ugrožavajući izravno sam grad Đakovo i vitalne komunikacije prema ostatku Hrvatske.
U obrani ovog sektora sudjelovali su domaći sinovi, pripadnici 122. brigade HV-a Đakovo, koji su uz podršku lokalnih dragovoljačkih odreda i policijskih snaga držali položaje u gotovo nemogućim uvjetima. Napadači su koristili nadmoć u topništvu i oklopnim sredstvima, svakodnevno zasipajući naše položaje granatama iz smjera uporišta koja su tada još uvijek bila pod njihovom kontrolom. Cilj im je bio jasan: sijati strah, demoralizirati branitelje i prisiliti civilno stanovništvo na povlačenje.
Najžešći okršaji u ovom tjednu travnja vodili su se upravo prsa uz prsa u gustim šumama oko akumulacije Borovik. Naši su branitelji, često s oskudnim naoružanjem ali nesalomljivim duhom, uspijevali odbiti diverzantske skupine koje su pokušavale probiti liniju. Nažalost, ti dani nisu prošli bez žrtava. Svaki kvadratni metar ove zemlje natopljen je krvlju onih koji su dali najviše – svoje živote. Njihova imena danas stoje uklesana u kamenu, ali naša je dužnost da žive i u našim pričama, kako bismo znali tko su bili ljudi koji su zaustavili prodor zla.
Ovaj tjedan sjećanja važan je jer nas podsjeća na cijenu slobode. Dok danas gledamo mirna polja oko Paučja, moramo znati da je ta tišina plaćena neprospavanim noćima, ranjenim tijelima i uništenim mladostima. Neprijatelj je mislio da će nas njihova tehnika i brojnost slomiti, ali su se prevarili u jednoj ključnoj stvari – nisu poznavali srce hrvatskog branitelja koji brani svoj kućni prag.
Zato, objavljujući ove retke, ne pišemo samo povijest, nego iskazujemo najdublje poštovanje svakom pripadniku 122. brigade i svih ostalih postrojbi koje su tih dana 1992. godine stajale čvrsto. Neka ovaj članak bude podsjetnik onima koji dolaze: ovdje su stajali divovi, ovdje se branila Hrvatska.
Granatiranje Đakova
Napad koji je kulminirao krajem svibnja 1992. godine bio je jedan od najbrutalnijih topničkih udara na gradsku jezgru. Neprijatelj je, frustriran nemogućnošću napredovanja na kopnu, odlučio kazniti civile. Granate su padale bez reda i pravila, pogađajući škole, stambene zgrade, ali s posebnom, gotovo opsesivnom preciznošću, ciljajući katedralu svetog Petra. Gledati kako se prašina diže s ranjenih zidina Strossmayerove ljepotice bilo je više od gledanja štete na objektu; bio je to izravan udar na dušu naroda. Branitelji na položajima oko grada, koji su tada već mjesecima držali linije kod Gašinaca, Koritne i prema potezu kobre, mogli su samo s gnjevom gledati kako im grad gori iza leđa, dok su čvrsto držali puške, znajući da bi svaki njihov uzmak značio ulazak tenkova u centar Đakova.
Ta akcija obrane grada u svibnju 1992. zapravo je bila pobjeda duha i organizacije. Civilna zaštita, vatrogasci koji su pod granatama gasili požare i liječnici u đakovačkom domu zdravlja postali su, uz vojnike 122. brigade, istinski heroji tog dana. Đakovo je tada pokazalo nevjerojatnu otpornost. Unatoč stotinama ispaljenih projektila, grad nije stao. Život se povukao u podrume, ali otpor nije jenjavao. Upravo taj prkos, taj slavonski inat koji je eruptirao oko 27. svibnja, bio je jasna poruka agresoru: možete srušiti ciglu, ali ne možete slomiti ljude koji znaju što brane.
Danas, kada prođete Đakovom, rane od granata na fasadama su zakrpane, katedrala ponosno stoji, a polja oko Gašinaca ponovno su zelena. Ipak, za nas koji se sjećamo, 27. svibnja nije samo datum u kalendaru. To je dan kada smo naučili što znači istinska solidarnost. To je dan kada je svaki branitelj u rovu znao da brani kućni prag u najdoslovnijem smislu riječi. Članovi BCDR-a i svi veterani Đakovštine nose taj pečat ponosa. Mi nismo samo preživjeli napade; mi smo kroz vatru svibnja 1992. iskovali slobodu koju danas uživamo.
Zato je važno pisati o ovome. Ne zbog poticanja starih rana, nego zbog istine o jednom gradu koji je odbio pasti. Đakovština je u Domovinskom ratu bila tihi div – nije se hvalila, nije tražila svjetla pozornice, ali je stajala čvrsto onda kada je bilo najteže. Od prvih barikada do pobjedničkog povratka, priča o obrani Đakova priča je o svakom ocu koji je uzeo pušku i svakoj majci koja je u podrumu čuvala nadu. To je naša povijest, ispisana krvlju i ponosom, i naša je dužnost da je nikada ne prekrije zaborav slavonske prašine.
Da bismo razumjeli težinu tog svibanjskog dana, moramo se nakratko vratiti u jesen 1991. godine. Sve je počelo onog trenutka kada je Đakovština shvatila da se za slobodu mora izboriti vlastitim rukama. Rujan 1991. bio je prijelomni trenutak – oslobađanje vojarni u Đakovu, „Knez Branimir“ i „Dračice“, bila je jedna od najčišćih i najuspješnijih akcija na početku rata. Tada su đakovački branitelji, gotovo goloruki, uspjeli neutralizirati ogromnu silu JNA unutar grada i domoći se naoružanja koje je postalo temelj obrane cijele općine, ali i važan izvor za ratišta u Vukovaru i Osijeku. Bez te odlučnosti u rujnu, ne bi bilo ni opstanka u svibnju iduće godine.
Ratni put Đakovštine nastavio se i nakon tih strašnih svibanjskih dana. 122. brigada, poznata kao „Đakovački sokolovi“, postala je sinonim za pouzdanost. Njihova prisutnost na linijama obrane bila je jamac da neprijateljski koridor nikada neće proći kroz srce Slavonije. Od teških zima u rovovima do oslobodilačkih operacija koje su uslijedile kasnije, Đakovčani su bili posvuda – od domaćeg terena do udaljenih ratišta na jugu Hrvatske. No, svibanj 1992. ostaje zabilježen kao vrijeme najveće kušnje za sam grad, vrijeme kada je svaki stanovnik bio na prvoj crti bojišnice.
Tekst: Srećko Karić i Đuro Knezičić