Okupili smo se na Mirogoju, ispred spomenika Bleiburške tragedije! U molitvi i nadi, da se žrtve nikad ne zaborave, niti da nam se povijest opet ne bi ponovila!? Povijest jednog naroda nije ni crna i bijela, povijest je jedinstvena, ona u sebi nosi i Križ i Nadu.
Prisjetili smo se svih žrtava koje leže u zemlji hrvatskoj. Isto tako i žrtava koje leže po tuđim zemljama, za koje znamo, kao i za one za koje još ne znamo. Nadamo se da će i tome doći kraj. Vjerujemo kako ćemo iznači načina, da ih pronađemo i dostojanstveno sahranimo !
Bleiburške žrtve opominju nas kako treba biti uspravan u poštovanju njihove veličine, a ta veličina nije bila na znanju, na ljepoti, na umovanju…, njihova veličina bila je u jedinstvu kako treba biti u jedno u borbi za slobodom i neovisnošću svoga naroda i svoje domovine! Tko je od njih, dok je napuštao svoj dom, svoj prag, mogao i pomisliti kako im je to posljednji pozdrav, oproštaj od obitelji, od života od Domovine ?!
Vjerujem kako su im te informacije prolazile samo kroz misli ali nisu mogli vjerovati da će se tako nešto stvarno i dogoditi, Vjerovali su kako će i to zlo proći i kako će se vratiti domu svome i obitelji u svoju Domovinu. Na žalost nije tako bilo, već je bilo obrnuto. Predali su se saveznicima, koji su ih izručili Titovim Partizanima koji su ih nasilno i na prijevaru vraćali u tadašnju Jugoslaviju.
Povratak je bio strašan ! Od Blejburga pa sve do Đerdapa, podnoseći strašna poniženja i tjelesna trpljenja, nisu vjerovali da uz neprijatelja ima i onih iz vlastitog naroda koji će sudjelovati u zločinačkom naumu. Ne samo što su ih vrijeđali, mnogi su bacali drvlje i kamenje na njih, prije nego su ih nemilosrdno poubijali i pobacali po raznim, rovovima, jamama, rudnicima. Nije im bilo lako ali nikada se nisu odrekli Boga: ” O Bože daj nam snage da izdahnemo u svojoj voljenoj zemlji Hrvatskoj”- molili su. Na žalost nije bilo milosti. Partizani se nisu osvrtali na vapaje male djece, žena i staraca ! Dapače ,kada su vidjeli da se netko prekrižio prolazeći pored Crkve ili raspela uz put, odmah se rulja na njega bacila, tukla, vrijeđala i na kraju pucanj u čelo i tu je bio kraj !
Dragi moji !
Mi smo jučer ispred spomenika u molitvi za pokojne, u molitvi za krvnike, u molitvi za oproštenje krvnicima koji strašno zlo počiniše ! Molili smo se za nas, molili smo se za naše mlade, kojima želimo poslati poruku mira. Ne želimo da žive u mržnji, već da razumiju kako je povijest puna Križeva, a Križni put jedan je od najvećih u našoj povijesti !
Izborili smo slobodu, skinuli ljagu sa našeg naroda i danas se molimo kako se takvo zlo više nikad ne bi ponovilo ! Molimo se da se naučimo živjeti u slobodi ! Iz slobode proizlaze slobodne misli i zdrav duh!
Lijepo jedan pjesnik reče: ” Nije velik koji vele misli, već je velik koji oprost daje!
