Komemoracija za ratnog zapovjednika iz redova 1. gardijske brigade Tigrovi, Damira Tomljanovića Gavrana, održana je u subotu na groblju u Krivom putu u povodu 30. obljetnice njegove pogibije. Program pod nazivom “Za Hrvatsku kao Tigar” pripremili su Udruga ratnih veterana “Tigrovi” i Grad Senj.
Na grob Damira Tomljanovića Gavrana, u ime predsjednika Republike cvijeće, vijenac je položio i svijeću zapalio general pukovnik Marijan Mareković, u ime predsjednika Sabora saborski zastupnik Ante Deur, a u ime predsjednika Vlade ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade Tomo Medved. Komemorativnom skupu nazočio je i državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Darko Nekić. Počast su mu odala izaslanstva i Hrvatske vojske i policije te udruga iz Domovinskog rata.
Među mnogobrojnim sudionicima našao se i Đuro Knezičić, bivši pripadnik 3.gbr. 2 bojne Đakovo. Hrvatski branitelj Knezičić, iako je danas u mirovini, smatra kako bi njegov život bio beznačajan kada ne bi učinio najmanje što može učiniti za svoje kolege, suborce kao i sve naše žrtve koje su masovno stradavale kroz našu dugu i tešku povijest. Đuro ipak smatra svojom obavezom sjećati se na obrambeni Domovinski rat i svoje suborce te aktivno djeluje kroz “Udrugu Braniteljski centar za društveni razvoj (BCDR)”.
Nakon komemoracije i odavanja počasti Damiru Tomljanoviću Gavranu, junaku Domovinskog rata, misu je služio vojni biskup Jure Bogdan u krivoputskoj župnoj crkvi Blažene Djevice Marije Snježne.
U Zadru je 21. siječnja 2023. svečanom akademijom i mimohodom postrojbi Hrvatske vojske i policije te hrvaskih branitelja obilježena 30. obljetnica vojno-redarstvene operacije Maslenica, jedne od prvih velikih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske i policije.
Uz sudionike operacije i obitelji poginulih, svečanoj akademiji u zadarskom Hrvatskom narodnom kazalištu nazočili su predsjednik Vlade Andrej Plenković, izaslanik predsjednika RH načelnik Glavnog stožera OSRH admiral Robert Hranj, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora saborski zastupnik Rade Šimičević, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar obrane Mario Banožić i drugi ministri, ratni zapovjednik operacije general Ante Gotovina, zadarski nadbiskup MIlan Zgrablić, vojni ordinarij mons. Jure Bogdan, predstavnici MORH-a i OSRH, župan Zadarske županije Božidar Longin i gradonačelnik Zadra Branko Dukić te drugi župani i gradonačelnici, zastupnici u Hrvatskom saboru i Europskom parlamentu, predstavnici Hrvatske vojske i policije te udruga iz Domovinskog rata, zapovjednici ratnih postrojbi, sudionici operacije i drugi uzvanici
Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora podružnica Sisačko – moslavačke županije u okviru svog programa “Da se ne zaboravi” svake godine 3. veljače u cilju promicanja istine, obilježava dan zatvaranja logora Stara Gradiška u Domovinskom ratu. To je logor koji je pod pritiskom svjetskih moćnika zatvoren, a do toga dana, kroz logor su prošle 322 osobe od kojih je najmanje sedmorica ubijeno i službeno se vode kao nestale osobe. Svi logoraši su razmješteni u logor Manjača i druge logore, no toga dana logor nije stvarno zatvoren jer je i dalje nastavljeno s zatvaranjem i ubijanjem branitelja i civila. Kod spomen ploče logorašima Domovinskog rata danas su vijence položili i odali počast žrtvama brojni izaslanici, logoraši, branitelji, članovi obitelji.
Dana 16. siječnja 20204. godine je u Hrvatskom domu „Dr. Franjo Tuđman“ u Pakracu, premijerno je prikazan dokumentarni film Magistrala ratnog zločina – logor Bučje autora Ivana Turudića.
Prije premijere filma, okupljenima se obratila Ivona Paltrinieri, izaslanica predsjednika Vlade RH i Ministarstva hrvatskih branitelja te ravnateljica Uprave za zatočene i nestale. Sljedeća je na govornicu došla Anamarija Blažević, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i gradonačelnica Pakraca. Izaslanik predsjednika RH i posebni savjetnik za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković uvodno je poseban pozdrav uputio obiteljima ubijenih, poginulih i nestalih civila i hrvatskih branitelja, ratnim zarobljenicima logora Bučje i svih ostalih logora, kao i nazočnim učenicima. Pred samu premijeru svog dokumentarnog uratka, za mikrofon je izašao predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije i autor dokumentarnog filma Ivan Turudić.
Nakon obraćanja autora, emitiran je potresan i emotivan dokumentarni film o logoru Bučje, poslije čega je Turudić pozvao sve koji su učestvovali u njegovom stvaranju, logoraše i logorašice, kao i obitelji nestalih i ubijenih hrvatskih branitelja i civila da mu se pridruže na pozornici. Na kraju je zaključio kako bez tih ljudi ne bi bilo ostavštine koja ostaje za povijest te im se zahvalio i poklonio njihovoj žrtvi.
U organizaciji Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje“ i Grada Pakraca te pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja, komemorativnim skupom pored kapele sv. Antuna na Bučju, 16. siječnja obilježena je 32. godišnjica razmjene zatočenika zloglasnog logora Bučje. U nazočnosti preživjelih stradalnika i obitelji nestalih zatočenika kao i gradskih i županijskih uzvanika te predstavnika braniteljskih udruga, polaganjem vijenaca i paljenjem lampiona od zaborava se čuva okrutan zločin protiv čovječnosti nad više od tristo zarobljenika, od kojih je sudbina njih 24 i dalje nepoznata. Dio zatočenika razmijenjen je u kolovozu i listopadu, a kada su u prosincu započele akcije oslobađanja zapadne Slavonije logoraši su premješteni u Staru Gradišku. Napokon, razmjena je obavljena 16. siječnja 1992. godine.
Komemorativnom skupu na Bučju nazočili su brojni gradski, županijski i državni uglednici, članovi udruga proizišlih iz Domovinskog rata, predstavnici policije i vojske. Među prisutnima bili su i učenici osnovnih škola iz Pakraca, Lipika, Daruvara i Sirača.
Udruga maratonaca Virovitičko-podravske županije Glasnici istine istrčala je 11. memorijalnu utrku Logor Bučje 2024., a po njihovom dolasku na Bučje, članovi KUD-a Bektež otpjevali su hrvatsku himnu. Uslijedilo je polaganje vijenaca i paljenje lampiona ispred spomen-obilježja, gdje su nakon minute šutnje svoju počast stradalim, poginulim i nestalim logorašima odali izaslanik predsjednika RH i posebni savjetnik za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković, zatim Anamarija Blažević, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i gradonačelnica Pakraca, kao i Ivona Paltrinieri, izaslanica predsjednika Vlade RH i Ministarstva hrvatskih branitelja te ravnateljica Uprave za zatočene i nestale. Počast su odali i umirovljeni general-bojnik Željko Živanović, izaslanik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, kao i Ferdinand Troha, zamjenik županice Požeško-slavonske županije te Željko Glavić, gradonačelnik Požege, Vinko Kasana, gradonačelnik Lipika i Ivo Đaić, izaslanik Grada Daruvara.
Osim navedenih, okupljanje su uveličali i Igor Crnomarić, predstojnik odbora za hrvatske branitelje i njihove obitelji Grada Bjelovara, Ivan Turudić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša Hrvatske. Prisutni su bili i predstavnici Udruge civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata Požeško-slavonske županije, Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Sisačko-moslavačke županije.
Voditelj programa Mario Barać pozdravio je i umirovljenog generala Hrvatske vojske Rudija Stipčića, zapovjednika Operativne grupe Posavina i zapovjednika operacije Orkan ’91, zatim Stjepana Adanića, glavnog pregovarača za razmjene zarobljenika hrvatskih branitelja i civila, kao i brigadira Milu Valentića, zapovjednika vojarne 123. brigade Požega. Među uzvanicima bili su i načelnik policijske uprave Požeško-slavonske Željko Grgić, zamjenik načelnika policijske uprave Virovitičko-podravske Nenad Križić, izaslanik načelnika policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske Goran Tanjić te zapovjednik policijske postaje Pakrac Robert Hrastić.
Prisutni su bili i predstavnici braniteljskih udruga Crne Mambe, Vidra Dugo Selo, Hrvatski vitezovi Dugo Selo, zatim Udruge ratnih veterana 63. samostalne gardijske bojne ZNG Požega, Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Požeško-slavonske županije i Grada Novske,Udruge hrvatskih dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Požega, Voćin, Kutjevo i Nova Gradiška. Komemoraciji su nazočili i branitelji Sirača, Udruge hrvatske policije i branitelja ’91., Udruge hrvatskih maratonaca Glasnici istine, Udruge Put, istina i život, Žene u Domovinskom ratu Bjelovarsko-bilogorske županije, kao i pripadnici Požeške gradske straže.
U nedjelju, 14.siječnja 2024. godine održano je misno slavlje u spomen na 446. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibelji branitelja ove utvrde 1578. godine.
Svečana misa održana je u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom, a predvodio ju je dubrovački biskup Roko Glasnović u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupskim vikarom Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom Darijom Stankovićem i župnim vikarom iz Sesvetskog Kraljevca Ivanom Raljušićem, a služili su đakoni Vjekoslav Uvalić i Frano Bijelić.
Nakon misnog slavlja uslijedio je mimohod u koloni koja je formirana podno crkve sv. Filipa i Jakova i uputila se prema centralnom spomen obilježju podno ostataka drevne utvrde ( Kaštela ) Gvozdansko. Bila je to kolona od više stotina hodočasnika koji su pristigli iz čitave Hrvatske! Uz hodočasnike, slavlju su nazočili i izaslanik ministra hrvatskih branitelja državni tajnik Darko Nekić , izaslanik župana Mihael Jurić , kao i izaslanik Predsjednika Hrvatske Države general. Mareković. Zatim članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i raznih povijesnih udruga.
U vrijeme stoljetnih borbi sa Osmanlijskim carstvom, na području Sisačke biskupije, posebno značenje ima herojska obrana kaštela u Gvozdanskom. U više navrata Turci su neuspješno napadali ovu utvrdu: 1561., 1574., 1576. i zatim u jesen 1577. ponovno započinje opsada, kojoj su branitelji odolijevali do posljednjeg daha, sve do 13. siječnja 1578. godine. “Kada su Turci 13. siječnja 1578. ujutro, nakon topničke pripreme, krenuli u juriš sa zidina se nije oglasila ni jedna puška, a već ranije tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu. Sumnjičavi Turci lagano su se približavali zidinama iščekujući svaki čas neki pucanj. Kada su pak bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam turski vojskovođa, kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu.”
U organizaciji 9. Centra znanja za društveni razvoj danas je održana konferencija pod nazivom „Hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata – Iskustva iz prošlosti u službi sadašnjosti u budućnosti“. Uvodnu riječ dala je koordinatorica Sandra Rapčak Škomrlj, a konferenciju je otvorila izaslanica potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja, Marijana Tkalec.
Na događaju su sudjelovali predstavnici Grada Zagreba, sektora za branitelje, Službe za traženje Hrvatskog crvenog križa, kao i brojni predstavnici udruga iz Domovinskog rata, među kojima smo se našli i mi iz BCDR-a. Rasprave su obuhvatile perspektive pojedinaca i udruga braniteljske i stradalničke populacije, s posebnim osvrtom na usporedbu agresije na Domovinski rat u Hrvatskoj i recentne događaje u Ukrajini.
U drugom dijelu konferencije fokus je bio na ulozi organiziranog civilnog društva u izgradnji inkluzivne, solidarne, digitalne, zelene i održive Hrvatske. Svoj doprinos raspravi dao je Ratmir Đanić, predstavnik 8. centra znanja. Zaključci konferencije bit će pravodobno dostavljeni udrugama, medijima i nadležnim institucijama
Proslava Dana Hrvatskog domobrana i sjećanje na Prosinačke žrtve u organizaciji Udruge Društvo hrvatska žena- Grad Zagreb, udruga hrvatski domobran – Grad Zagreb i naše udruge BCDR.
Kao i svake godine imali smo Misu u pastoralnom prostoru, Crkve Svete Marije na Dolcu koju je predvodio prefekt katedrale, prečasni Josip Kuhtić. U propovijedi se dotaknuo hrvatskih žena i Hrvatskih domobrana kroz povijest. Također se osvrnuo na noviju hrvatsku povijest te je ukazao kako se uvijek moramo zahvaljivati hrvatskim braniteljima koji su višestoljetni san pretvorili u stvarnost, te također naglasio kako moramo naglašavati Domovinski i obrambeni rat, a ne samo Domovinski rat. Povezao je prošlost i sadašnjost te pronašao poveznicu?
Borba za hrvatsku slobodu bila je uvijek izazov i velečasni je posebno naglasio, da sve to moramo prenijeti na mlade. Jer mladi su budućnost Hrvatske! Stoga mi stariji, dužni smo prenijeti povijesne vrijednosti i istinu kako bi mladi znali cijeniti svoju domovinu sve one koji su se kroz dugu tešku i bremenitu povijest uspijeli održati plamen koji je prerastao u buktinju 90- ih.
Pod Misom su pjevale zbor Hrvatice.
Svake godine dolazi sve manji broj vjernika. I to nam je pokazatelj kako nismo dovoljno dobro prenijeli ili pojasnili mladima vrijednosti iz Domovinskog obrambenog rata, a kamoli povijesne vrijednosti!? Na žalost, ali i nije samo na mladima velika odgovornost. Ona je na nama starijima, stoga imamo obvezu prenijeti kroz sve medije i svim sadašnjim a posebno budućim generacijama samo istinu! Puno zvanih malo odabranih.
Na kraju, nekolicina simpatizera domobrana i branitelja iz BCDR-a, zapalilo je svijeće kod Spomen ploče, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
Braniteljski centar za društveni razvoj i Društvo za obilježavanje grobišta iz Varaždina organiziralo je višednevno putovanje autobusom iz Varaždina i Zagreba prema Širokom Brijegu, Mostaru, Međugorju, Bile, Mostaru, Dubrovniku i Škabrnji od 23.-26. listopada 2023. godine. Daksa se ne smije zaboraviti. Nedavna povijest nam je dokazala kako se zaborav krvavo plaća !
U sklopu programa obilježavanja Dana sjećanja na žrtve s Dakse u Dubrovniku je u srijedu 25. listopada u prijepodnevnim satima upriličena molitva i polaganje vijenaca i svijeća.
Večernju misu u crkvi Male braće predvodio je fra Ivan Gavran, koji se na početku prisjetio onoga što se dogodilo na ovaj dan 1944. godine u Dubrovniku. Propovjednik fra Nediljko Jerkan pozdravio je sve nazočne, a posebno je pozdravio hodočasnike koji redovito dolaze sa sjevera Hrvatske na obljetnice poratnih žrtava: Braniteljski centar i Društva za obilježavanje grobišta te istaknuo izjavu jedne hodočasnice koja je kazala kako su je ovdje doveli „putovi naših mučenika“. Govorio je nadalje o tome „što nam Gospodin danas govori“ i protumačio misna čitanja povezavši ih sa žrtvom koju su podnijeli stradalnici na Daksi, otoku na kojem su franjevci živjeli još prije šest stotina godina a samostanski prostori su danas urušeni. Ako su Isusa progonili, progonit će i one koji su slijedili Isusa, kazao je propovjednik te podsjetio na devet franjevaca iz njihove provincije koji su u ratnim i poratnih događajima izgubili živote, od kojih su dvojica stradali na Daksi. Njihove fotografije su okupljeni vjernici mogli vidjeti.
Prijepodnevni planirani odlazak i komemoracija na otoku Daksi ispred spomen obilježja i grobnice s posmrtnim ostacima većine stradalnika zbog uzburkanog mora nije održan, pa su predstavnici lokalne i županijske vlasti, članovi obitelji stradalnika kao i predstavnici Udruge Daksa i udruga proizišlih iz Domovinskog rata vijence i svijeće položili kod spomen križa na Boninovu. Molitvu je predvodio isusovac p. Marijan Bešlić. Na grobu pogubljenog dubrovačkog gradonačelnika dr. Nika Koprivice vijenac je položio aktualni dubrovački gradonačelnik Mato Franković.
Podsjetimo kako je za sada utvrđeno da su među stradalnicima na Daksi bila sedmorica katoličkih svećenika. Četvorica su bili svećenici Dubrovačke biskupije: don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić i don Đuro Krečak. Ubijena su dva franjevca iz Reda Male braće: fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, te jedan član Družbe Isusove o. Petar Perica. Udruga Daksa 1944./45. je 2007. godine podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja za ratni zločin. Nakon komemoracije u Dubrovniku hodočasnici su se uputili u Škabrnju.
Oltar domovine spomenik je svim palima u Domovinskom ratu. Spomenik je rad kipara Kuzme Kovačića, a nalazi se ispred južnog bedema na zagrebačkom Medvedgradu. Oltar domovine, otvorio je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. predsjednik Franjo Tuđman kao mjesto na kojemu će svi moći odati poštovanje hrvatskoj domovini.
“Nekada bilo, sada se samo spominjalo !” – nadodali bi. Od Oltara domovine ostale su i dalje kao spomen obilježje kamene kocke od različitih vrsta kamena i nejednake visine te šest staklenih plavih ploča, koje kao da su se po zemlji posložile i tvore hrvatski grb. Na kamenim kockama isklesani su hrvatski motivi iz vremena kneza Branimira, Veliki križ, te stihovi hrvatske himne. Oko i na spomeniku položeno je 29 staklenih plavih i bijelih “kapi”. Kameni blokovi skulpture izgrađeni su od kamena iz svih hrvatskih županija. U sredini se nalazi “vječna vatra”. No, jasne priče i efekta , jednostavno nema.
Kada je sredinom prosinca ispred dvorane Vatroslava Lisinskog gradonačelnik Milan Bandić uz drugi ešalon hrvatske političke elite otvorio Spomenik domovini težak gotovo 48 milijuna kuna, samo se ministar branitelja Tomo Medved prisjetio starog Oltara domovine s Medvedgrada rekavši da su i jedan i drugi spomenik među najreprezentativnijim mjestima u Zagrebu i Hrvatskoj. Pokušaj je to bivšeg gradonačelnika da se svidi svjetini i predstavi kao domoljub, gradeći zapravo samo sebi spomenik, kako bi se maknuli od pravog tvorca domovine i štovali vrijednosti proistekle iz Domovinskog rata tamo gdje bi i trebalo. Voljeli Tuđmana ili ne, nebitno je jer oltar Domovine na Medvegradu je simbol stvaranja moderne Hrvatske države. Tu nema ništa sporno i tako je trebalo ostati. Detuđmanizacija je toliko snažna da je pogodila i povijesne građevine i predivne geste naroda koji su se tim oltarom Domovine i poistovjetili.
O zbiljskoj reprezentativnosti (danas potpuno zaboravljenog i minoriziranog) Oltara domovine, a onda i samog Medvedgrada u opsežnoj i više nego uzbudljivoj knjizi “Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza” progovorio je ugledni i nagrađivani konzervator Drago Miletić. Izniman spomenik kulture pretvoren je u običnu političku lakrdiju- spominje se u tekstu. Miletić je u startu bio protiv da se Oltar domovine postavi na Medvegrad jer je to kršenje konzervatosrkih pravila. Tuđman ga je postavio za jedinog konzervatora u to vrijeme, držim više jer je morao. Nije htio slušati Miletića jer je imao viziju, dok se Miletić držao struke. Po mom mišljenju, trebalo se slušati Miletića i slušati prijedlog da se Oltar domovine možda pomakne izvan Medvegrada kojih desetaka metara i ne narušava stari grad. Već u startu je znači postojao problem ali Tuđmanovom autoritetu se oduprijeti u ono vrijeme bilo je nemoguće. Opet sa druge strane, važno je razumjeti Tuđmana što je htio postići sa Oltarom domovine u ono vrijeme. Kompromis je bio poželjan ali nije postignut. Kao rezultat danas imamo – drek.
Oltar domovine zamišljen je kao mjesto na kojem će strani državnici odavati počast i Republici Hrvatskoj i svim žrtvama koje su u prošlosti pale braneći njeno pravo na opstojnost. Na Oltar domovine položeno je malo državničkih vijenaca, nakon Tuđmanove smrti spomenik je ne samo zaboravljen nego i minoriziran, a danas je samo težak teret i trošak Parku prirode Medvednica koji je opterećen ionako prebrojnim problemima.
Svaka država ne srami se svoje povijesti, ponajviše oko njenog stvaranja. Normalno je da postoje mjesta gdje se to obilježava. To je jedan od temelja i vizualan identitet stvaranja neke države. Gledajući i Biblijski možemo zaključiti da se uvijek na gorama, brdima, uzvisinama slavio Bog. Stavi se tako žrtva na pijedestal jer je ona uvijek sveta i lijepo ju je vidjeti da se na uzvisini sa dostojanstvom prisjećamo prvo žrtve dane za stvaranje domovine, pomolimo za njih, a onda osjećaj ponosa, pripadnosti i na kraju uživamo u predivnom okruženju. Sa uzvisine se uvijek pruža predivan pogled da što je to ono naše ispod za što smo se borili.
Mi smo se svog vizualnog identiteta stvaranja hrvatske države odrekli jer mnoge smeta Tuđman i današnji HDZ. Generalno, imaju mnogi na to pravo ali kakve veze ima Oltar domovine sa tim ? On je univerzalan iznad politike i društva. On je čista i svjetla točka, možda i među rijetkima koje pokazuju da smo tu zato što (pa krenemo u povijest prepričavajući). Svaki državnik koji dođe, zapravo nema se gdje pokoloniti hrvatskoj žrtvi. Ako ju mi sami ne vrednujemo, pa tko će?
Grad Zagreb, Turistička zajednica Grada Zagreba i Park prirode Medvednica, potrošila je 40 milijuna kuna u obnovu Medvedgrada kroz projekt obnove koji je trajao tri godine. Otvoren je u listopadu 2021. godine, a predstavila ga je Marina Popijač, ravnateljica Parka prirode Medvednica. Ana Rucner je na otvorenju tamo odsvirala svoje, ministar Ćorić je rekao svoje. Ansabl Lado je otplesao svoje ali nigdje vojske, nigdje nacionalnog identiteta vezanog za Oltar domovine. Potpuno prešućeno !
Otvoren je tako info centar, suvenirnica, izložba, mozgalice za mlade, pristup za naplatu ali nigdje nema priče o Oltaru domovine !
Osim što je restauratorski narušeno zdanje, ono nije dobilo nikakav novi identitet. Oltar domovine tražio je samo neku malu građevinsku korekciju za manju svotu od uloženih 40 milijuna kuna i trebalo je nešto utrošiti novaca u marketing da se vrati dostojanstvo žrtve kroz Oltar domovine.
Pacifisti odmah skaču na zadnje noge kada se spomene domoljublje. Kao da nisu živjeli na ovim prostorima tijekom rata i strahovali jednako kao i oni koji su bili na prvoj liniji. Izgubljena generacija sa jasnim ožiljcima bili u ratu ili ga samo promatrali izdaleka. Svi koji smo ostali u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata nosimo manji ili veći ožiljak duha smrti koji se nadvio nad našim glavama gotovo pet godina. Bili domoljubi ili pacifisti, Oltar domovine je simbol svih tih muka svakog čovjeka koji je otrpio koliko je morao da bi opstao na ovom prostoru. Svakom normalnom čovjeku žao je svake žrtve stradale na ovim prostorima i zapravo tu se prisjećamo njih i trebaju se svi stranci koji dođu ovdje, također prisjetiti. To je jasan dokaz poštovanja. Nema to veze sa politikom. Oltar domovine smo svi mi. Zašto ga se onda toliko sramimo da u 40 milijuna kuna nije se moglo odvojiti 1 milijun kuna da se Oltar domovine zasja svojim punim sjajem ?
