Zloglasni logor Bučje postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992. godine, a u tome razdoblju kroz njega je prošlo oko tri stotine zarobljenika. Uglavnom su to bili hrvatski vojnici, ali u logoru su bili zatočeni i hrvatski civili, među njima žene i djeca. Među zatočenicima su bili i civili srpske nacionalnosti koji su se odbili priključiti srpskim paravojnim postrojbama ili koji su surađivali s Hrvatima. Zatočenici su držani u nehumanim uvjetima, a mnogi od njih su bili izloženi sustavnom psihičkom i tjelesnom mučenju kojem je neutvrđen broj zatočenika podlegao. Dio zatočenika je razmijenjen u dvije razmjene, u kolovozu i listopadu 1991. godine. U prosincu 1991. godine preostale zatočenike srpske su postrojbe premjestile u logor Stara Gradiška, a slobodu su dočekali u razmjeni izvršenoj 16. siječnja 1992. godine. Ni danas nije poznata sudbina 24 osobe koje su bile u logoru, uključujući i dr. Ivana Šretera.

Povodom 31. obljetnice stradavanja žrtvama ovog logora, uz počasne plotune Gradske straže Požega, počast su 16. siječnja odali predstavnici Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke, Vukovarsko-srijemske i Splitsko-dalmatinske županije; izaslanik predsjednika Republike Hrvatske brigadir Mile Valentić, zapovjednik Središta za obuku i doktrinu logistike Zapovjedništva za potporu; izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević; državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Špiro Janović, izaslanik predsjednika hrvatske Vlade i Ministarstva hrvatskih branitelja; saborska zastupnica Martina Vlašić Iljkić, članica saborskog Odbora za ratne veterane; požeško-slavonska županica Antonija Jozić; predsjednik Županijske skupštine te gradonačelnik Lipika Vinko Kasana; načelnik Općine Sirač Igor Supan; predsjednik pakračkog Gradskog vijeća Miroslav Ivančić; Ivan Turudić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora te predstavnici saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Hrvatski Feniks“ i udruge Civilnih invalida stradalnika Domovinskog rata Požeško-slavonske županije; predstavnici PU požeško-slavonske i PP Pakrac te delegacija 123. brigade HV; zajednička delegacija gradova Lipika i Pakraca i predstavnika Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac – Lipik; županijske koordinacije braniteljskih udruga, kao i brojni drugi predstavnici braniteljskih udruga i stradalnika iz Domovinskog rata.

Predsjednik Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje Josip Cah u svojem se kratkom obraćanju prisjetio svih onih strahota i muka koje su logoraši morali proživljavati na groznom mjestu, zahvalivši svima koji su došli odati počast.

Okupljenima se obratila i Ivana Rihtar, kćerka Bohumila Dostala, nestalog hrvatskog branitelja i zatočenika logora na Bučju. Ona je u dojmljivom iskazu prikazala uništeno djetinjstvo, život dvoje djece, sebe i svojeg brata nakon nestanka samohranog oca. Unatoč svim iščekivanjima i nastojanjima, oni još uvijek, nakon trideset i jedne godine tragaju za svojim ocem. Uz Ivanu Rihter, prisutnima se obratila i civilna žrtva rata Zlata Kranjčić, inače jedna od 13 zatočenih žena koja se prisjetila strašnih dana i torture provedene u logoru Bučje, a kasnije i logoru Stara Gradiška.

Podno zidina utvrde Gvozdansko obilježena je 445. godišnjica herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela od turskih osvajača, te slavne pogibije branitelja ove utvrde 1578. godine.

Tim povodom u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u nedjelju je održano misno slavlje koje je predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, nakon čega je održan mimohod i komemoracija žrtvama.

Tijekom svete mise i komemoracije bilo je riječi o herojskoj pogibiji hrvatskih branitelja Gvozdanskog, koja je postala povijesni simbol domoljublja i otpora agresoru.

Starohrvatsku utvrdu Gvozdansko podigli su hrvatski plemenitaši Zrinski. U njemu je Nikola Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ta utvrda je u 16. stoljeću bila brana pred najezdom turskih osvajača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. godine poduzela više bezuspješna pohoda na tu junački branjenu utvrdu, da bi tek 1578. godine, nakon tromjesečne opsade i petog pohoda, pod vodstvom Ferhat-paše, bez otpora ušli u utvrdu. 

Prema dostupnim podacima iz tog vremena, utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od pedesetak Zrinskih vojnika i oko 250 seljaka i rudara sa svojim obiteljima. Na drugoj strani našla se vojska od oko deset tisuća turskih napadača potpomognuta vlaškim četama. 

Kada su nakon nekoliko bezuspješnih napada, osmanlije napokon 15. siječnja bez otpora ušli u kaštel, u njemu su zatekli razrušeni grad u kojem su na svojim borbenim položajima bila mrtva tijela smrznutih branitelja izmučenih glađu i nezapamćenom hladnoćom, koji su svjesno pošli u smrt. U gradu nisu zatekli ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Zbog toga se herojska pogibija branitelja nerijetko naziva “Hrvatskim Alamom”.

Kako i ranijih godina, komemorativnoj su svečanosti, bili nazočni pripadnici braniteljskih i povijesnih udruga, te brojni hodočasnici iz cijele zemlje. 

Nakon mise slijedio je mimohod u čast hrvatskim junacima Gvozdanskog sve do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga.

Danas 20. prosinca 2022. godine, okupili smo se na Trgu bana Josipa Jelačića ispred zgrade br. 11 na kojoj se nalazi spomen ploča koja nas podsijeća na davnu krvavu prošlost- 05. prosinac 1918 godine, dan kada se sa balkona iste zgrade osula paljba na nenaoružane Hrvatske domobrane i civile. Kako bi se ugušila pobuna protiv ujedinjenja Hrvatske u zajednicu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ( Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца ), skraćenim nazivom SHS. A u stvarnosti zajednica bila je ( riječ ) floskula, koja je skrivala stvarnu Velikosrpsku ideju, Velike Srbije!

U 10.30 sati članovi domobrana i braniteljskog centra za društveni razvoj postavili su vijenac i zapalili svijeće na spomen Prosinačkim žrtvama. I ove godine, okupio se lijep broj članova domobrana i BCDR-a.

Nakon što smo položili vijenac i zapalili svijeće, uputili smo se na misno slavlje u Svete Marije na Dolcu, gdje je misu služio rektor katedrale mons. Josip Kuhtić uz pratnju pjevačkog zbora “Zbor Hrvatice”.
Mons. Kuhtić lijepo je govorio o velikoj tradiciji Hrvatskog domobrana.

Važno je naglasiti da svi polaznici imaju domoljubnu nit i svoju Katoličku vjeru. Ima nas malo, ali smo čelični kao Tulove grede, povrh Velebita. Mi hrabri sinovi moramo obnoviti Hrvatski domobran, da bude dika i ponos svim Hrvatima. Puno je bilo pozvanih, ali malo odazvanih.
To smo mi Hrvati, umjesto da kličemo Hrvatskom domobranu i Prosinačkim žrtvama, mi se skrivamo u pećine Dinare.
Ima nas ima, hrvatskih domobrana… a pogotovo ima nas hrvatskih branitelja!
Predsjednik BCDR-a : Đuro Knezičić

Hodočašće je održano u organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, a uz stanovnike općine Cestica, i članove Društva sa sjevera Hrvatske priključili su mu se u Zagrebu i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Udruge Braniteljski centar za društveni razvoj koji su u spomen na žrtve zapalili svijeće.

Hodočašće je organizirano u suradnji s dubrovačkim udrugama Daksa 1994./45. (prof. Denis Vokić), Hrvatski domobran (predsjednik Nikola Bogoje), Udrugom branitelja Dubrovnika (Đuro Vitković Pipan) kao i upravom Svetišta Gospe od milosrđa koje vode dubrovački kapucini (fra Miljenko Vrabec), a zahvaljujući razumijevanju uprave Muzeja Domovinskog rata na Srđu razgledali smo u tvrđavi Imperial i postav izložbe, a u društvu Dubravke Beljan, voditeljice emisije HKR-a, „Kava s Doricom“ razgledali smo i Spomen sobu hrvatskih branitelja postavljenoj u zgradi nasuprot Orlanda i crkve Sv. Vlaha.

Uslijed nekih nepredvidivih okolnosti, prvotni plan puta morali smo tijekom dolaska i boravka u Dubrovniku neznatno izmijeniti, ali su se posjetila sva planirana mjesta stradanja gdje smo položili vijence i zapalili svijeće. Naime u vrijeme pripreme za putovanje nije bila planirana premijera dokumentarnog filma o p. Petru Perici ( utorak 25. 10. 2022. u 17 sati op. F.T.) pa smo posjet groblju Boninovu „prebacili“ s utorka na srijedu, a samim time je i naš odlazak iz Dubrovnika bio sat vremena kasnije, kao i dolazak u Zagvozd, odnosno na groblje u Lovrinčeviće. Iz tog razloga otpao nam je i posjet Modrom jezeru, te smo se nakon nešto kasnijeg ručka u Imotskome uputili prema Zagrebu Varaždinu i Cestici, a samim time i dolazak kući bio je ne u srijedu pred ponoć nego u četvrtak oko 2 sata ujutro.

Pod stručnim vodstvom, u popodnevnim satima, Nikše Utovca, hrvatskog branitelja, sudionika obrane Dubrovnika, žičarom smo se popeli na Srđ. Na Srđu smo u spomen na poginule hrvatske branitelje stradale u obrani Dubrovnika položili vijenac i zapalili svijeće ( u ime Društva to su učinili Barbara Turk, Alojz Crčec i Franjo Talan), a tu je molitvu predvodio vlč. Zorislav Šafran. S obranom grada upoznao nas je Nikša Utovac, a potom smo u Muzeju domovinskog rata razgledali izložbu fotografija i dokumenata „Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991. – 1995..“

U srijedu, 26. listopada 2022. godine, nakon odlaska iz hotela, u 9 sati položen je vijenac na Domobranskom groblju na Lapadu, a na kojem su uz ostale poginule u Drugom svjetskom ratu, pokopani i Viktor Conar iz Beletinca, pokopan u kolovozu 1941., Filip Ledinčak iz Lepoglave i Antun Oštrek iz Novog Marofa. Kod postavljene spomen ploče informaciju o Domobranskom groblju dao nam je Nikola Bogoje, predsjednik Udruge Hrvatski domobran Dubrovnik, a potom je dio teksta o pogrebu Viktora Conara objavljenog u listu Hrvatski narod iz kolovoza 1941. godine pročitao je Franjo Talan.

Iz toga uputili smo se na groblje Boninovo. Na tom dubrovačkom groblju 1994. godine pokopan je p. Ivan Leander Leskovar (sin Stjepana i Marije r. Dobrotić, rođen u Gornjem Vratnu 14. lipnja 19123. – umro u Dubrovniku 07. studenoga 1994. godine op. Franjo Talan), a kako mu zbog rata nitko iz župe te 1994. godine nije mogao doći na sprovod htjeli smo mu se nakon što smo već bili u Dubrovniku, nakon 18 godina od sprovoda, za dobrotu jednim vijencem i molitvom zahvaliti.

Slijedeća naša postaja na putu prema domu bila je Zagvozd. Na ulazu u naselje pričekali su nas Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Milan Tomičić koji nam je do groba žrtava do Lovrenčevića bio vodič kao i kasnije na putu za Imotski.