Dan zatvaranja logora Stara Gradiška, obilježen je 3. veljače 2023. godine polaganjem vijenaca i paljenjem lampiona te molitvom čime je odana počast svim ubijenim, nestalim, preminulim logorašima, braniteljima i civilima u Hrvatskom Domovinskom obrambenom ratu 1991. do 1995. godine.

Kod Spomen ploče na ulazu u nekadašnji kazamat učinili su to izaslanstvo Hrvatskog Društva Logoraša Srpskih Koncentracijskih logora te Savez udruženja logoraša BIH koje su predvodili Ivan Turudić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije i Davor Ančić predsjednik podružnice društva sisačko – moslavačke županije ,
izaslanik predsjednika Vlade RH, Andreja Plenkovića i ministra Hrvatskih branitelja Tome Medveda državni tajnik Darko Nekić , predstavnici udruge civilnih invalida I stradalnika domovinskog rata Požeško slavonske županije, Udruge Hrvatski Feniks I gradova Lipik i Pakrac , izaslanstvo Općine Stara Gradiška koje je predvodio načelnik Velimir Paušić , izaslanstvo grada Pakraca i koordinacija braniteljskih udruga Pakraca i Lipika, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata Slunj , Rakovica Cetingrad , Udruge proistekle iz Domovinskog rata gradova Petrinje I Novske predvođene dopredsjednikom udruge dragovoljaca I veterana RH Stjepanom Hrasntikom ,Udruga Policije Petrinja te članovi obitelji logoraša i brojnih braniteljskih udruga kako iz BPŽ, tako i iz drugih krajeva Hrvatske.

Organizatori obilježavanja Dana logora Stara Gradiška ove su godine bili uz općinu Stara Gradiška i Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Podružnice Sisačko-moslavačke županije i Udruge Zavjet Sisačko -moslavačke županije.

Danas osamdesetpetogodišnja Zlata Kranjčić iz Lipika prisjetila se strahota koje je proživjela tih dana.
Osim podsjećanja na strahote Domovinskog rata, logor u Staroj Gradiški je i povijesno mjesto stradanja, logor koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio mjesto „istrebljenja“ Židova ,Srba, Roma i Hrvata, takozvani peti podlogor logora Jasenovac, zatim logor namijenjen jugoslavenskim političkim zatvorenicima, a onda i mjesto koje su u Domovinskom ratu koristili krajinski pobunjenici uz pomoć pripadnika JNA-a za zarobljavanje Hrvata i nesrpskog stanovništva s područja Zapadne Slavonije i Bosne i Hercegovine. Kroz ovaj logor prošlo je više od 1100 osoba, Hrvata, Bošnjaka i Srba koji su ovdje mučeni, ponižavani, ispitivani i koji su prolazili torture koje mogu zamisliti samo mengelovski poremećeni umovi.

Danas je Logor Stara Gradiška nijemi i oronuli svjedok boli i muka zatočenih hrvatskih branitelja i civila koji su se usprotivili velikosrpskoj agresiji i prema riječima načelnika Stare Gradiške Velimira Paušića potrebno je pokrenuti inicijativu za obnovu i spas od propadanja tog kompleksa kako bi buduće generacije mogle vidjeti kroz kakve strahote su prošli logoraši i da se takvi zločini nikada više u povijesti čovječanstva ne ponove.Preživjeli logoraši iz svih krajeva Hrvatske i BiH su došli odati počast žrtvama i prisjetiti se strahota koje su podnijeli u ovom logoru.Zapravo iz dana u dan zatvor sve više propada i prijeti urušavanju do temelja. Neki logoraši koji su ovdje prošli torture kažu da će urušavanjem kompleksa zgrada biti zatrpane i samice u kojima su po „kazni“ provodili dane i dane u vodi do grla.
Više donosimo u današnjim informativnim emisijama na 105.5MHz kao i svjedočanstva nekih od logoraša Stare Gradiške i Bučja.

Put Kašića krenuli su veterani, predstavnici 3. gardijske brigade „Kune“, predstavnici braniteljskih udruga Brodsko- posavske županije ,sudionici akcije 1993., djeca i roditelji branitelja poginulih u akciji kako bi zapalili svijeće i položili cvijeće na spomenik podignut palim braniteljima u akciji Maslenica. Njima smo se pridružili i mi iz BCDR-a.

U operaciji Maslenica, veliku ulogu imali su hrvatski branitelj iz Slavonskog Broda, pripadnici i Vitezovi Domovinskog rata 3. Bojne “KOBRE”, 3. Gardijske brigade, smijenivši na glavnom pravcu djelovanja 4. gardijsku brigadu koja je povučena na kraći odmor. Kašić je trebalo pod svaku cijenu obraniti jer je bio ključna točka za obranu kako samoga Zadra tako i Republike Hrvatske i nikako nije smio pasti neprijatelju u ruke. Da su uspjeli tada kako su zacrtali…Hrvatska…ne bi više postojala. Ne bi bilo ni akcije koje su uslijedile nakon ove, Bljesak, Oluja… a koje su u potpunosti oslobodile Hrvatsku.

Krajem siječnja 1993. godine, zbog alarmantne situacije koja je nastupila neposredno nakon akcije “Maslenica”, hrvatski jug našao se u teškom položaju. U zadarsko zaleđe hitno su prebačene dvije bojne 3. gardijske brigade „Kune“ iz Osijeka i Slavonskog Broda. Treća bojna iz Slavonskog Broda, poznata pod nazivom “Kobre”, bila je nositelj borbenih zadataka. Dva dana poslije njihova dolaska srpske snage napale su selo Kašić i treća slavonskobrodska bojna uletjela je u zasjedu. U borbama, koje su trajale 1. i 2. veljače, poginula su sveukupno 32 pripadnika 3. gardijske brigade, a najviše ih je bilo iz Slavonskog Broda.

U čast poginulim Slavoncima u Kašiću je podignut spomenik simbolično napravljen od dalmatinskog kamena i slavonskog hrasta. Na njemu je uklesan tekst: 3. gardijska brigada “Kune”, Hrvatska Vas zaboraviti neće. Neka im je vječna slava!”.

Zloglasni logor Bučje postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992. godine, a u tome razdoblju kroz njega je prošlo oko tri stotine zarobljenika. Uglavnom su to bili hrvatski vojnici, ali u logoru su bili zatočeni i hrvatski civili, među njima žene i djeca. Među zatočenicima su bili i civili srpske nacionalnosti koji su se odbili priključiti srpskim paravojnim postrojbama ili koji su surađivali s Hrvatima. Zatočenici su držani u nehumanim uvjetima, a mnogi od njih su bili izloženi sustavnom psihičkom i tjelesnom mučenju kojem je neutvrđen broj zatočenika podlegao. Dio zatočenika je razmijenjen u dvije razmjene, u kolovozu i listopadu 1991. godine. U prosincu 1991. godine preostale zatočenike srpske su postrojbe premjestile u logor Stara Gradiška, a slobodu su dočekali u razmjeni izvršenoj 16. siječnja 1992. godine. Ni danas nije poznata sudbina 24 osobe koje su bile u logoru, uključujući i dr. Ivana Šretera.

Povodom 31. obljetnice stradavanja žrtvama ovog logora, uz počasne plotune Gradske straže Požega, počast su 16. siječnja odali predstavnici Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke, Vukovarsko-srijemske i Splitsko-dalmatinske županije; izaslanik predsjednika Republike Hrvatske brigadir Mile Valentić, zapovjednik Središta za obuku i doktrinu logistike Zapovjedništva za potporu; izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević; državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Špiro Janović, izaslanik predsjednika hrvatske Vlade i Ministarstva hrvatskih branitelja; saborska zastupnica Martina Vlašić Iljkić, članica saborskog Odbora za ratne veterane; požeško-slavonska županica Antonija Jozić; predsjednik Županijske skupštine te gradonačelnik Lipika Vinko Kasana; načelnik Općine Sirač Igor Supan; predsjednik pakračkog Gradskog vijeća Miroslav Ivančić; Ivan Turudić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora te predstavnici saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Hrvatski Feniks“ i udruge Civilnih invalida stradalnika Domovinskog rata Požeško-slavonske županije; predstavnici PU požeško-slavonske i PP Pakrac te delegacija 123. brigade HV; zajednička delegacija gradova Lipika i Pakraca i predstavnika Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac – Lipik; županijske koordinacije braniteljskih udruga, kao i brojni drugi predstavnici braniteljskih udruga i stradalnika iz Domovinskog rata.

Predsjednik Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje Josip Cah u svojem se kratkom obraćanju prisjetio svih onih strahota i muka koje su logoraši morali proživljavati na groznom mjestu, zahvalivši svima koji su došli odati počast.

Okupljenima se obratila i Ivana Rihtar, kćerka Bohumila Dostala, nestalog hrvatskog branitelja i zatočenika logora na Bučju. Ona je u dojmljivom iskazu prikazala uništeno djetinjstvo, život dvoje djece, sebe i svojeg brata nakon nestanka samohranog oca. Unatoč svim iščekivanjima i nastojanjima, oni još uvijek, nakon trideset i jedne godine tragaju za svojim ocem. Uz Ivanu Rihter, prisutnima se obratila i civilna žrtva rata Zlata Kranjčić, inače jedna od 13 zatočenih žena koja se prisjetila strašnih dana i torture provedene u logoru Bučje, a kasnije i logoru Stara Gradiška.

Podno zidina utvrde Gvozdansko obilježena je 445. godišnjica herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela od turskih osvajača, te slavne pogibije branitelja ove utvrde 1578. godine.

Tim povodom u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u nedjelju je održano misno slavlje koje je predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, nakon čega je održan mimohod i komemoracija žrtvama.

Tijekom svete mise i komemoracije bilo je riječi o herojskoj pogibiji hrvatskih branitelja Gvozdanskog, koja je postala povijesni simbol domoljublja i otpora agresoru.

Starohrvatsku utvrdu Gvozdansko podigli su hrvatski plemenitaši Zrinski. U njemu je Nikola Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ta utvrda je u 16. stoljeću bila brana pred najezdom turskih osvajača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. godine poduzela više bezuspješna pohoda na tu junački branjenu utvrdu, da bi tek 1578. godine, nakon tromjesečne opsade i petog pohoda, pod vodstvom Ferhat-paše, bez otpora ušli u utvrdu. 

Prema dostupnim podacima iz tog vremena, utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od pedesetak Zrinskih vojnika i oko 250 seljaka i rudara sa svojim obiteljima. Na drugoj strani našla se vojska od oko deset tisuća turskih napadača potpomognuta vlaškim četama. 

Kada su nakon nekoliko bezuspješnih napada, osmanlije napokon 15. siječnja bez otpora ušli u kaštel, u njemu su zatekli razrušeni grad u kojem su na svojim borbenim položajima bila mrtva tijela smrznutih branitelja izmučenih glađu i nezapamćenom hladnoćom, koji su svjesno pošli u smrt. U gradu nisu zatekli ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Zbog toga se herojska pogibija branitelja nerijetko naziva “Hrvatskim Alamom”.

Kako i ranijih godina, komemorativnoj su svečanosti, bili nazočni pripadnici braniteljskih i povijesnih udruga, te brojni hodočasnici iz cijele zemlje. 

Nakon mise slijedio je mimohod u čast hrvatskim junacima Gvozdanskog sve do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga.