Uoči Dana sjećanja na krvavi ponedjeljak 16. rujna 1991. u ime BCDR-a dana 15.09.2022.–
u organizaciji udruga Hrvatski feniks i Savez obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja
sudjelovali smo u “Komemoraciji da se ne zaboravi”, obišli smo sve spomenike u Petrinji i
okolnim mjestima koji su podignuti u spomen na masovne i pojedinačne žrtve, te položili
vijence i zapalili svijeće u znak sjećanja na sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, u
molitvi za sve žrtve uputili zamolbu svevišnjemu Gospodinu da nikad više ne dozvoli da se
dogode ( ponove ) ovakvi zločini!

Napadi na Petrinju od strane Teritorijalne obrane Petrinje, odmetnutih Srba i postrojbi tzv.
Jugoslavenske narodne armije počeli su još 2. rujna i trajali su svakodnevno do 16. rujna

1991. Neočekivano lijepog toplog i sunčanog dana ponedjeljaka 16. rujna 1991. u Petrinje
      započeo je oružani napad ( krvavi pir ) odmetnutih terorističkih bandi iz Petrinje i okolice koji
      su uz pomoć JNA i pridošlih četnika iz Srbije krenuli u rušenje i uništavanje grada i ubijanje
      nedužnih građana-civila! Nakon okupacije grada Petrinje i zarobljavanja jednog dijela
      branitelja 17 ih je odmah strijeljano! I tu nije bio kraj, već suprotno bio je to početak, te kako
      su uz Petrinju i okolna mjesta padala u ruke agresora tako su i nastavljeni zločini nad
      braniteljima i civilnim stanovništvom koji su zarobljavani, mučeni, maltretirani, te odvođeni u
      razne logore pod nadzorom i zapovjedništvom okupatora. U logorima su se nastavila
      maltretiranja, mučenja te u konačnici mnogi su nakon torture bili masakrirani i ubijeni!

U organizaciji Udruge civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata podružnice Požeško-slavonske županije, Grada Lipika i Hrvatskog Feniksa, u Donjem Čagliću je 2. listopada održana komemorativna svečanost povodom obilježavanja tužnog sjećanja na stravičan zločina nad nedužnim hrvatskim mještanima. Komemoraciji smo se pridružili i mi članovi iz BCDR-a.

Prošla je trideset i jedna godina od napada velikosrpskih pobunjenika i otvorenog oružanog sukoba na našem području. Nakon okupacije dijela ovog područja, paravojne jedinice agresora provodile su sustavni teror nad lokalnim stanovništvom. U nizu stravičnih zločina nad  hrvatskim civilima, jedan je počinjen i u Donjem Čagliću. Ovdašnji mještani – Marijan Adžijević, Anka Marošević, Zora Barbača, Anka Zanetti, Đuro Žili, Ruža Sinjaković, Zlatko Hrunka, Nikola Anić i Barica Žili pogubljeni su, a Paulina Žili, Petar Antunović (pronađeni posmrtni ostaci 2008. na području BiH; Bosanska Gradiška, entitet Republika Srpska) i Mirko Adžijević, nestali su civili tijekom Domovinskog rata i velikosrpske agresije na našu domovinu.

Tim su povodom kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Lipiku te kod spomenika civilnim žrtvama u Donjem Čagliću polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća počast odali izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske pukovnik Damir Grgurić i izaslanik ministra hrvatskih branitelja Ante Tandara. U ime Požeško-slavonske županije počast je odao dožupan Ferdinand Troha, dok je zajednički vijenac položila i Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakraca i Lipika te gradovi Lipik i Pakrac predvođeni lipičkim gradonačelnikom Vinkom Kasanom. Vijence su položili i članovi Mjesnog odbora Donji Čaglić, a počast je odala i predsjednica udruge Hrvatski Feniks Jasna Jug, kao i načelnik PP Pakrac Robert Hrastić, članovi Udruge maratonaca Virovitičko-podravske županije „Glasnici istine“ i Udruge maratonaca Sisačko-moslavačke županije „Heroji ne umiru“, predstavnici Udruge antifašista i antifašističkih boraca Pakrac – Lipik te članovi Moto klubova Iohannites i Vitezovi tame.

Neposredno prije komemorativnog skupa vlč. Roko Ivanović u župnoj crkvi sv. Jurja Mučenika održao je svetu misu, a potom su od Lipika dotrčali članovi Udruge maratonaca Virovitičko-podravske županije „Glasnici istine“, Udruge maratonaca Sisačko-moslavačke županije „Heroji ne umiru“.

Sisačko-moslavački župan Ivan Celjak je nazočio odavanju počasti kod spomen-ploče proboja, mjesta odakle je 12. rujna 1991. godine krenula povorka hrvatskih vojnika, policajaca i civila koji su odlučili preuzeti ogromni rizik i odbijajući predaju, kroz neprijateljske položaje poći na put prema Hrvatskoj Dubici i slobodi, teritoriju pod nadzorom hrvatskih snaga.

Agonija opsade Hrvatske Kostajnice počela je još krajem lipnja 1991. godine. Prema riječima sudionika rata u Hrvatskoj Kostajnici, ona je „padala“ dva puta. Prvi put krajem srpnja, 1991. godine pod nejasnim okolnostima, kada je već za dan, dva vraćena pod kontrolu hrvatske vojske.

Konačan pad dogodio se 12. rujna kada je prvo palo brdo ”Djed” na kojem je tada zarobljeno oko 60 branitelja, što iz policije, što iz Zbora narodne garde. Srpska vojska odvela ih je na cestu kod željezničkog kolodvora, potrpala u kamione i odvezla u selo Kukuruzari. Strpali su ih u društveni dom, a nakon dan-dva odveli u logor u Glinu.

Paralelno s ovim zbivanjem, u ranim večernjim satima oko 300 branitelja, stiješnjeno sa svih strana, bilo je prisiljeno prijeći u Bosansku Kostajnicu gdje su predali oružje. Bila je to mučna predaja. Zatvorili su ih u kino-dvoranu i sutradan po njih poslali autobuse koji su ih odvezli u Manjaču.

12. rujna 1991. u večernjim satima 113 hrvatskih branitelja i civila odbilo se predati jugo-srpskom agresoru  i krenulo  u proboj iz opkoljenoga grada kroz velikosrpske položaje, preko naselja Rosulje i Slabinja, cestom Hrvatska Kostajnica-Hrvatska Dubica, uz rijeku Unu, bili su napadnuti od četnika i tako još nekoliko puta do Hrvatske Dubice. Najveći dio sudionika proboja ipak je, uz 7 žrtava dospio do teritorija pod hrvatskom kontrolom.

Počast kod spomen ploče odali su najprije predstavnici roditelja poginulih hrvatskih branitelja, te izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenković i potpredsjednika Vlade ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, Špiro Janović, sisačko-moslavački župan Ivan Celjak, gradonačelnik Hrvatske Kostajnice Dalibor Bišćan, predstavnici općina, policije, braniteljskih udruga i građani Hrvatske Kostajnice.

Uz koncelebiranu svetu misu sa sudjelovanjem svih hrvatskih biskupa, ispred Crkve Hrvatskih mučenika u Udbini obilježen je danas Dan hrvatskih mučenika. Ispred više od tisuću vjernika iz cijele Hrvatske i dijaspore svečano euharistijsko koncelebrirano slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić.

Dan hrvatskih mučenika prigoda je da se sjetimo tih mučenika i iskažemo im zahvalnost uz molitve. Za njihovu žrtvu, za opće dobro koje su čiili. Ovo svetište hrvatskih mučenika čuva uspomenu na sve naše mučenike. Najprije na one koje je Crkva proglasila svetima i blaženima, ali i na sve one znane i neznane čija je žrtva najveći dar generacijama što dolaze, istaknuo je između ostaloga biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić.

Kroz stoljeća prolivene su bujice nevine ljudske krvi. Na ovome mjestu je 1493. u Krbavskom boju poginulo više od 10 tisuća hrvatskih branitelja. Poginuli su za domovinu, za svoj narod i križ časni. Ipak, najokrutnije stoljeće s najviše žrtava jest prošlo, 20. stoljeće. Dogodile su se opake ideologije, a Bog uvijek pita „gdje ti je brat tvoj“? U Jasenovcu, na Bleiburgu, na Križnome putu, u Vukovaru, u mnogim jamama… Svi ti zločini sramota su za čovjeka i ljudski rod. Ova crkva na Udbini posvećena je svim tim mučenicima kroz stoljeća.

Tijekom obilježavanja Dana Hrvatskih mučenika pjevao je zbor s članovima većih župa iz Gospićko-senjske biskupije pod ravnanjem Ivana Prpića Špike iz Senja. Vjernici su na Udbinu hodočastili iz gotovo svih hrvatskih biskupija. Među njima bio je i župan ličko-senjski Ernest Petry, uz domaćina načelnika Općine Udbina Josipa Seučeka, gradonačelnika Gospića Karla Starčevića i predstavnika brojnih braniteljskih udruga iz cijele Ličko-senjske županije.

Članovi MC „Croatia“ su u duhu tradicije sa sobom donijeli isklesano kamenje sa natipisima stratišta II. svjetskog rata i poraća, kao i Domovinskog rata, s imenima lokacija gdje su stradale nevine civilne žrtve.

Medački džep bilo je područje u neposrednoj blizini grada Gospića, koje se prostiralo četiri do pet kilometara u širinu, te pet do šest kilometara u dužinu. Obuhvaćalo je mjesta Divoselo, Čitluk dio Počitelja te brojne male zaseoke. Tijekom Domovinskog rata; od 1991., do rujna 1993., nalazilo se u sklopu samoproglašene tzv. Republike Srpske Krajine gdje su gotovo svakodnevno topništvom i pješaštvom nasumice napadale Gospić i okolna mjesta.

U toj VRO poginulo je šest pripadnika HV-a i sedam policajaca. Njima u spomen i na čast 9. rujna 2022. godine, održana je komemoracija koja je započela sv. misom u katedrali Navještenja blažene djevice Marije. Predvodio ju je novi gospićki župnik o. Ante Knežević. Koji je potom predvodio riječi molitve na središnjoj komemoraciji održana je kod spomen-obilježja poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama rata u središtu Gospića. Položili smo vijence u ime naše BCDR udruge i u ime saveza nestalih.

Vijence i svijeće su nakon članova obitelji poginulih branitelja položili brojni uzvanici i izaslanstva. U ime predsjednika Vlade poginulima je izrazio pijetet ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, dok je u ime predsjednika Hrvatskog sabora počast poginulima odao saborski zastupnik Ante Deur. U ime MUP-a vijenac je položio izaslanik Damir Barić, a u ime ministra obrane vijenac je položio general-potpukovnik Željko Živanović. General pukovnik Hrvatske kopnene vojske Željko Šerić također je položio vijenac na spomen-obilježja, kao i župan Ličko-senjske županije Ernest Petry, njegova zamjenica Jasna Orešković Brkljačić, gradonačelnik Grada Gospića Karlo Starčević, njegova zamjenica Kristina Prša i predsjednica Gradskog vijeća Anamarija Zdunić. Slijedila su izaslanstva brojnih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Izaslanstvo ličko-senjskog HDZ-a potom je zapalilo svijeće podno biste prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Komemoracije su održane i u vojarni Motorizirane bojne „Vukovi“, kao i kod spomen-obilježja poginulim policajcima u Rizvanuši.

Kako se čulo u promemoriji VRO Medački džep neprijatelj je tijekom rata povremenim je topničkim udarima sustavno narušavana normalizacija života i onemogućen povratak prognanika i izbjeglica na šire područje grada Gospića. Srpska strana je po principu „opštenarodne odbrane“ u svoju para-vojsku uključivala postrojbe Civilne zaštite, s muškarcima starijim od šezdeset i ženama starijim od pedeset godina. Otuda su se na popisu poginulih Srba u Medačkom džepu nalazili njih 71.
Uz pripadnike 9. gardijske brigade „Vukovi“ u ovoj vojno-redarstvenoj operaciji zapažen je bio doprinos Specijalne policije MUP-a RH, Domobranske pukovnije Gospić, 111. brigade HV iz Rijeke i 71. bojne vojne policije Rijeka.