Nema potpunog mira u obiteljima onih čiji su članovi nestali tijekom Domovinskog rata i još uvijek im se ne zna za grob. Ne će ga ni biti, sve dok se ne pronađu zemni ostatci njihovih najmilijih, ma gdje oni bili. Na desetke je tisuća nevinih ljudi, žena i djece koji su ubijeni prvih dana po završetka Drugog svjetskog rata i bačenih u jame diljem bivše Jugoslavije. Što po tom pitanju čini Hrvatska, što obitelji stradalnika, u emisiji govore: predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila, Ljiljana Alvir, i ravnateljica Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, Ivona Paltrinieri. S obzirom da naša udruga Braniteljski centar za društveni razvoj surađuje sa Ljiljanom Alvir i Ministarstvom branitelja, prenosimo vam ovaj link za gostovanaj na Laudato TV.
Zahvalnost svim policajcima i drugim sudionicima događanja od 1. i 2. ožujka 1991. godine, kao i Pakracu i Pakračanima na tome što svih tih godina čuvaju spomen na te dane i svima onima koji dolaze tom prigodom u Pakrac, bile su najčešće izgovorene riječi danas s govornice postavljene ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata na Trgu bana Josipa Jelačića gdje su se okupili brojni uzvanici, sudionici tog povijesnog događaja, brojna izaslanstva braniteljskih udruga, jedinica lokalne i regionalne samouprave, izaslanstva i različite jedinice MUP-a i više povijesnih postrojbi. No poneki govornici sjetili su se i Ukrajine uspoređujući te pakračke i hrvatske dane s aktualnim događajima u toj zemlji.
„Prije 31 godine Pakrac je branilo malo pravih ljudi. U svakom ratu, pa i u Domovinskom, sve je ovisilo o malo hrabrih ljudi, malo odvažnih ljudi koji su u kritičnom trenutku bili spremni poginuti. Taj mali broj ljudi, možda nekoliko stotina u Pakracu, nekoliko tisuća u Hrvatskoj, spriječili su da padne cijela Hrvatska. Strah od smrti je strah koji je uspio potisnuti samo malo broj ljudi…
“Ovdje se tih dana osjetilo zajedništvo hrvatskog naroda, ali i pripadnika nacionalnih manjina koji su živjeli, ali i danas žive na području Grada Pakraca, osim jednog dijela pripadnika srpske manjine koji Pakrac nisu prihvaćali kao hrvatski grad, ali ni Republiku Hrvatsku kao svoju domovinu. Bio je to prvi otvoreni oružani sukob na području Republike Hrvatske. Zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti hrvatskih branitelja i hrvatske policije nikada nije ostvaren cilj velikosrpskih ideja da osvoje grad i da Pakrac postane sjedište SAO Krajine za cijelu zapadnu Slavoniju. Branitelji iz cijele Hrvatske branili su u Pakracu ne samo ovo područje nego i svoje gradove, svoje obitelji i domove. Ovdje se branila Republika Hrvatska na čemu smo im zahvalni. I Pakrac nije samo grad Pakračana nego i svih vas koji ste ovdje bili 1991. godine do kraja rata.
„Svake godine o ovom datumu u Pakracu ističe se važna činjenica koju ponavljamo i ovom prigodom. U Pakracu ne slavimo početak Domovinskog rata. Ne slavimo niti smo ikada slavili bilo koji rat, posebno ne ovaj koji nam je podmuklo nametnut. Ali u isto vrijeme s ponosom se poručuje, da se u Pakracu slavi hrabrost i odvažnost hrvatskog čovjeka koji se bio spreman suprotstaviti daleko jačem, brojnijem i bolje opremljenom neprijatelju, koji je ljubav prema svojoj domovini, svome gradu, prema slobodi spreman platiti i vlastitim životom.
28 veljače, točno prije 125.g., 1896.g. umro je dr. Ante Starčević, hrvatski književnik, pisac, publicitet, političar i intelektualac. Prozvan je “Ocem domovine” zbog postavljanja temelja suvremene hrvatske nacionalne države. Kao svake godine tako i ove prisustvovali smo godišnjici smrti i misi zadušnici. Na žalost sve do danas nije učinjen pomak od strane grada Zagreba i države Hrvatske da nemaju u svom protokolu dan obilježavanja smrti “Oca Domovine.”
Dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti umro je 28. veljače 1896. u zgradi koja danas nosi naziv Starčevićev dom i nalazi se u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora. Tu su zgradu izgradili pravaši 1894./1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Julia Deutscha i specijalno su namijenili jedan stan u njoj za svog osnivača Antu Starčevića iako on baš nije bio oduševljen tom idejom. Naime, Starčević je cijelog svog političkog djelovanja bio asket. Nije želio benificije niti nagrade. Mnogi njegovi suvremenici smatrali su ga isključivim (Strossmayer, mladi Radić…) upravo zbog njegovog odbijanja da se povine službenim ili neslužbenim političkim previranjima. Iako je u svom političkom djelovanju prošao put od austrofila do žestokog protivnika Habsurgovaca te pogotovo Mađara, uvijek ga je vodila jedna misao – hrvatski narod mora sam odlučivati o svojoj sudbini. Starčević je politički intenzivno djelovao 60-ih i 70-ih godina 19. stolječa, ali se gorko razočarao u hrvatsku nagodbenjašku politiku te se s vremenom povukao iz političkog života. Ipak ostao je moralna vertikala nadolazećih mladih snaga, budućih političara, koji su ga i prozvali Ocem domovine.
Ante Starčević umro je u 73. godini života. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama. To je učinjeno prema njegovoj volji, jer nije želio biti pokopan na Mirogoju, nego na seljačkom, narodnom groblju. Iako je želio skromni sprovod na posljednji ispraćaj došlo mu je više od 50 000 ljudi.
Slavljem mise u župnoj crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama u ponedjeljak 28. veljače obilježena je 126. obljetnica smrti oca hrvatske domovine dr. Ante Starčevića.
Misu je predslavio župnik zadarske Župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu fra Žarko Relota, a suslavili su mons. Enzo Rodinis, župnik Župe sv. Mirka u Šestinama vlč. Robert Šreter i umirovljeni svećenik vlč. Mile Miljko.
Okupili su se brojni vjernici moleći za dr. Antu Starčevića, Hrvatsku te za mir u svijetu.
U homiliji je fra Žarko istaknuo da je Ante Starčević opravdao titulu „oca Domovine“ u svakom pogledu – kao čovjek, intelektualac, Hrvat, književnik, pisac, političar.
Stepinčevo je sveti dan za sve Hrvatice i Hrvate, ali i za sve ljude dobre volje. Ove godine obilježavamo i stotu obljetnicu rođenja predsjednika Tuđmana, a Hrvatska ima prigodu na najbolji mogući način zahvaliti hrvatskim velikanima koji su ujedinili vjeru i državotvorstvo u grandiozno djelo stvaranja slobodne Hrvatske. Velikani hrvatske povijesti vraćaju nas na izvorište emocija, strasti, domoljublja i ljubavi, bez čega ni jedna politika nema svoj dublji smisao.
Misno slavlje trećega dana trodnevne duhovne priprave uoči Stepinčeva u srijedu 9. veljače 2022. predvodio je mons. lvan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u Župi sv. Mihaela Arkanđela u Zagrebu – Dubravi u 19 sati. Svečano euharistijsko slavlje na blagdan blaženoga Alojzija Stepinca u četvrtak 10. veljače 2022. zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u 17 sati ispred potresom ranjene zagrebačke prvostolnice.
„Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatske se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“. Neupitna je svetost Alojzija Stepinca bez obzira što to još uvijek nije formalizirano.
Stepinčeva vjernost Katoličkoj crkvi i Rimu potvrđena je njegovim vlastitim životom, a njegova ljubav prema Hrvatskoj domovini i svom narodu sažeta je u ovih nekoliko rečenica izrečenih na montiranom političkom procesu protiv njega. U dubljem smislu progon Stepinca je pokrenut i protiv svake hrvatske državotvorne ideje. Taj montirani politički proces poslao je poruku tadašnjim, ali i budućim hrvatskim naraštajima, kako će proći oni koji se usude makar i sanjati o slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj.
Da mudri predsjednik Franjo Tuđman nije uronio u bespuća povijesti iz vremena Alojzija Stepinca, duboko razumijevajući značaj Stepinčevog djelovanja, možda ne bi nikada imali Hrvatsku. Hrvatska je spoj neslomljive vjere i vizionarskog državotvorstva. O jakoj vjeri nam svjedoče stotine tisuća krunica o vratu hrvatskih branitelja i Stepinčevih sličica o odorama naših branitelja , a o državotvorstvu je predsjednik Tuđman govorio više puta braneći Alojzija Stepinca.
Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora podružnica Sisačko – moslavačke županije u okviru svog programa “Da se ne zaboravi” svake godine 3. veljače u cilju promicanja istine, obilježava dan zatvaranja logora Stara Gradiška u Domovinskom ratu. To je logor koji je pod pritiskom svjetskih moćnika zatvoren, a do toga dana, kroz logor su prošle 322 osobe od kojih je najmanje sedmorica ubijeno i službeno se vode kao nestale osobe. Svi logoraši su razmješteni u logor Manjača i druge logore, no toga dana logor nije stvarno zatvoren jer je i dalje nastavljeno s zatvaranjem i ubijanjem branitelja i civila.
Podsjetimo, Stara Gradiška je izgrađena pred više od stojeća kao tvrđava za obranu od Turaka, nakon toga je bila zatvor što je nastavljeno za vrijeme NDH, a po završetku Drugog svjetskog rata ovo je područje bilo stratište brojnim ljudima nakon Križnog puta.
I nakon Drugog svjetskog rata u Staroj Gradiški su zatvarani svi politički zatvorenici od kojih je 160 ubijeno, a za vrijeme Domovinskog rata ponovno dobiva funkciju logora.
U sjećanje na žrtve stradanja i mučenja za vrijeme Domovinskog rata svake godine, 3 veljače u Staroj Gradiški okupi se veliki broj logoraša, predstavnika braniteljskih udruga, državnih i lokalnih institucija kako bi se još jednom prisjetili ratnih stradanja, mučenja te kako bi se očuvala istina o žrtvama starogradiškog logora.
– 7666 hrvatskih branitelja i civila pronašli smo i oslobodili iz 64 logora i zatvora, samo iz logora u Staroj Gradiški 322 zarobljenika. Preko 4000 repatriranih osoba doveli smo iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, preuzeli smo više stotina posmrtnih ostataka iz Srbije i Bosne i Hercegovine, otkrili 148 masovnih grobnica te preko 1200 pojedinačnih grobišta gdje je pronađeno 3929 žrtava. Ovaj nas dan upozorava kako ne smijemo dopustiti ponavljanje događaja s ovakvim posljedicama
Istaknuti hrvatski pravnik, profesor i bivši ministar Zvonimir Šeparović preminuo je u 94. godini života. Iako je bio poznata ličnost, ne znaju danas svi da je, u počecima stvaranja Republike Hrvatske, bio rektor na vrijeme od dvije godine.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953., doktorirao 1966. na Sveučilištu u Ljubljani. U pravosuđu je radio do 1961., kada prelazi na Pravni fakultet gdje radi kao asistent. Usavršavao se u Austriji, SAD-u i Njemačkoj, među ostalim i na Institutu Max Planck za kazneno i međunarodno pravo u Freiburgu. Na Pravnom faksu bio je prodekan i dekan, a na rektorsku dužnost stupa 24. veljače 1989.. Nešto više od dvije godine nakon, 24. travnja 1991., upravo u godinama kada se stvarala Republika Hrvatska, Šeparović završava svoj mandat. Za njegova rektorskoga mandata obilježena je 320. obljetnica osnutka Sveučilišta, ujesen 1989., kada je potaknuto i osnivanje AMAC-a, udruge bivših studenata odnosno alumna. Uspostavljena je suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, a osim toga, ističe zagrebački rektorat na svojim stranicama, vraćen je rektorski lanac te su započele demokratske promjene.
Odmah nakon rektorske funkcije ušao je u politiku i diplomaciju postavši ministar vanjskih poslova u Vladi nacionalnoga jedinstva pod vodstvom Franje Gregurića. Osam godina poslije postaje ministar pravosuđa. Bio je veleposlanik pri Ujedinjenim narodima, suutemeljitelj i predsjednik Svjetskoga žrtvoslovnoga društva. Predavao je na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te na više poslijediplomskih studija u Zagrebu i Rijeci. Posljednji put u javnosti pojavio se, ističu sa Sveučilišta, prije dva tjedna na predstavljanju knjige Diplomatski pečat – sasvim osobno.
Zapovijed sam primio oko 10 sati, – ispričao je tadašnji zapovjednik 3.gardijske brigade brigadir (danas general ) Josip Zvirotić. – U zadarsko zaleđe trebalo je je poslati jednu ojačanu bojnu i odlučili smo da to budu prokušani ljudi. Formirali smo Taktičnu skupinu čiju je okosnicu činila 3.bojna, poznate “Kobre”, sastavljena pretežito od Brođana, satnija 2. pješačke bojne, vod vojne policije, vod inženjerije, desetina izviđača, logistički dio i sredstava potpore. Za zapovjednika Taktičke skupine 3 postavljen je tadašnji pukovnik, Mladen Kruljac, a za njegova pomoćnika brigadir (sada stožerni brigadir)Ivan Obrovac (kasnije zapovjednik 5.gardijske brigade). Zbog hitnosti i važnosti zadatka po prvi puta je u Domovinskom ratu obavljen tzv. “vertikalni manevar”, odnosno trupe su sa slavonskog ratišta transportnim helikopterima prebačene u zadarsko zaleđe.
Položili smo vijenac i prisjetili se stradalih, a neki pripadnici našeg Braniteljskog centra za društveni razvoj bili su sudionici ove akcije.
U operaciji Maslenica, veliku ulogu imali su hrvatskih branitelja iz Slavonskog Broda, pripadnici i Vitezovi Domovinskog rata 3. Bojne “KOBRE”, 3. Gardijske brigade, smijenivši na glavnom pravcu djelovanja 4. gardijsku brigadu koja je povučena na kraći odmor. Kašić je trebalo pod svaku cijenu obraniti jer je bio ključna točka za obranu kako samoga Zadra tako i Republike Hrvatske i nikako nije smio pasti neprijatelju u ruke. Da su uspjeli tada kako su zacrtali…Hrvatska…ne bi više postojala. Ne bi bilo ni akcije koje su uslijedile nakon ove, Bljesak, Oluja… a koje su u potpunosti oslobodile Hrvatsku.
Krajem siječnja 1993. godine, zbog alarmantne situacije koja je nastupila neposredno nakon akcije “Maslenica”, hrvatski jug našao se u teškom položaju. U zadarsko zaleđe hitno su prebačene dvije bojne 3. gardijske brigade „Kune“ iz Osijeka i Slavonskog Broda. Treća bojna iz Slavonskog Broda, poznata pod nazivom “Kobre”, bila je nositelj borbenih zadataka. Dva dana poslije njihova dolaska srpske snage napale su selo Kašić i treća slavonskobrodska bojna uletjela je u zasjedu. U borbama, koje su trajale 1. i 2. veljače, poginula su sveukupno 32 pripadnika 3. gardijske brigade, a najviše ih je bilo iz Slavonskog Broda.
U čast poginulim Slavoncima u Kašiću je podignut spomenik simbolično napravljen od dalmatinskog kamena i slavonskog hrasta. Na njemu je uklesan tekst: 3. gardijska brigada “Kune”, Hrvatska Vas zaboraviti neće. Neka im je vječna slava!”.
Ispred udruge Saveza obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Hrvatskog Feniksa i našeg Braniteljskog centra za društveni razvoj, potpredsjednica saveza i predsjednica Feniksa Jasna Jug sa delegacijom, poklonila se žrtvi u nadi da će se pronaći svi za koje se još ne zna njihova sudbina.
U organizaciji Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje“ i Grada Pakraca te pod pokroviteljstvom ministarstva branitelja, komemorativnim skupom pored kapele sv. Antuna na Bučju, 16. siječnja je obilježena 30. godišnjica razmjene zatočenika zloglasnog srbočetničkog logora Bučje.
U nazočnosti preživjelih stradalnika i obitelji nestalih zatočenika paljenjem lampiona i odavanjem počasti svih ovih godina od zaborava se čuva četnički zločin nad više od tristo zarobljenika od kojih je sudbina dvadeset i četvero i dalje nepoznata. Dio zatočenika razmijenjen je u kolovozu i listopadu, a kada su u prosincu započele akcije oslobađanja zapadne Slavonije logoraši su premješteni u Staru Gradišku. Napokon, razmjena je obavljena 16. siječnja 1992.godine.
Komemoraciju u Bučju pucanjem iz topa uveličali su članovi Gradske straže Požega kao i maratonci predvođeni Duškom Štrbcem koji su pretrčali put od Doma hrvatskih branitelja u Pakracu do kapelice u Bučju. Po završetku komemoracije molitvu je vodila gospođa Blanka Petrovečki, majka nestalog Marijana Petrovečkog – Nune.
Mimohod i misno slavlje u spomen na 444. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko od osmanlijske opsade te slavne pogibije branitelja te utvrde 13. siječnja 1578. godine, održani su u nedjelju 13, siječnja 2022. godine.
Više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske, a tako i mi iz Braniteljskog centra za društveni razvoj, sudjelovalo je na mimohodu u čast hrvatskim junacima Gvozdanskog sve do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio sisački biskup Vlado Košić, a misno slavlje predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je “Plamen slobode”. Misno slavlje u sklopu hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem, a služio je đakon Marin Mlađenović. Uz hodočasnike, slavlju su nazočili i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja general Josip Lucić, sisačko-moslavački župan Ivan Celjak, članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i raznih povijesnih udruga.
Tijekom svih tih godina i poslije Gvozdanskog mnogo puta su padale hrvatske utvrde, ginuli su mnogi hrvatski branitelji i sa nadom očekivali uskrsnuće Hrvatske. Tu smo da bi se zahvalili, molili i sjetili se, ne samo branitelja Gvozdanskog, nego svih onih koji su pali za Domovinu !
U naselju Gvozdanskom postoji starohrvatska utvrda koju su podigli hrvatski plemenitaši Zrinski. U njemu je Nikola III. Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ova utvrda se u 16. stoljeću postavila kao brana pred turske osvajače i njihove vlaške sluge s istoka. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. godine poduzela četiri neuspješna pohoda na tu čvrstu utvrdu, da bi tek 1578. godine, nakon petog pohoda, i to nakon tromjesečne opsade pod vodstvom Ferhat-paše, ušli u utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili. Prema dostupnim podatcima (kronikama) iz tog vremena utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade Zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Doktorovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića. Na drugoj strani našla se vojska od 10 000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama.
Danas 26. prosinca 2021. godine, bili smo na svetoj misi u Šestinama u crkvi sv. Mirka. Rekli su danas na Štefanje da je šestinska crkva opet zabljesnula sjajem Sljemenaša. Hrvatsko seljačko pjevačko društvo ‘Sljeme’ – Šestine održalo je tradicionalni štefanjski koncert u župnoj crkvi u zagrebačkim Šestinama, koja je oslikana živopisnim stiliziranim motivima šestinske narodne nošnje, najprepoznatljivije nošnje s područja zagrebačke županije. Ovegodine slave 125. obljetnicu.
Izveli su niz božićnih klasika, a sudjelovao je muški zbor, tamburaški orkestar, dječji folklor te po prvi puta i ženski zbor društva. Osim pjesama koje se u božićno vrijeme izvode diljem Hrvatske, izveli su i tri izvorne šestinske pjesme: ‘Hajdmo, hajdmo’, ‘Čestit svijetu’ te ‘Amo nebeski anđeli’. Obradu potpisuju Drago Bubica, Gordana Talan te Marija Kašner.
HSPD ‘Sljeme’ Šestine – popularni Sljemenaši – okupljeni su u proljeće 1895. godine pod pokroviteljstvom grofa Miroslava Kulmera i župnika šestinske župe Matije Miletića, a na inicijativu Aleksandra Bahorića, karlovačkog trgovca koji se doselio u Lukšiće, te naprednijih seljaka iz Bijenika, Lukšića, Mikulića, Kraljevca, Dedića, Mlinova i Šestina. Prvi nastup društvo je održalo na pogrebu Ante Starčevića na groblju u Šestinama.
