Istaknuti hrvatski pravnik, profesor i bivši ministar Zvonimir Šeparović preminuo je u 94. godini života. Iako je bio poznata ličnost, ne znaju danas svi da je, u počecima stvaranja Republike Hrvatske, bio rektor na vrijeme od dvije godine.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953., doktorirao 1966. na Sveučilištu u Ljubljani. U pravosuđu je radio do 1961., kada prelazi na Pravni fakultet gdje radi kao asistent. Usavršavao se u Austriji, SAD-u i Njemačkoj, među ostalim i na Institutu Max Planck za kazneno i međunarodno pravo u Freiburgu. Na Pravnom faksu bio je prodekan i dekan, a na rektorsku dužnost stupa 24. veljače 1989.. Nešto više od dvije godine nakon, 24. travnja 1991., upravo u godinama kada se stvarala Republika Hrvatska, Šeparović završava svoj mandat. Za njegova rektorskoga mandata obilježena je 320. obljetnica osnutka Sveučilišta, ujesen 1989., kada je potaknuto i osnivanje AMAC-a, udruge bivših studenata odnosno alumna. Uspostavljena je suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, a osim toga, ističe zagrebački rektorat na svojim stranicama, vraćen je rektorski lanac te su započele demokratske promjene.
Odmah nakon rektorske funkcije ušao je u politiku i diplomaciju postavši ministar vanjskih poslova u Vladi nacionalnoga jedinstva pod vodstvom Franje Gregurića. Osam godina poslije postaje ministar pravosuđa. Bio je veleposlanik pri Ujedinjenim narodima, suutemeljitelj i predsjednik Svjetskoga žrtvoslovnoga društva. Predavao je na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te na više poslijediplomskih studija u Zagrebu i Rijeci. Posljednji put u javnosti pojavio se, ističu sa Sveučilišta, prije dva tjedna na predstavljanju knjige Diplomatski pečat – sasvim osobno.
Zapovijed sam primio oko 10 sati, – ispričao je tadašnji zapovjednik 3.gardijske brigade brigadir (danas general ) Josip Zvirotić. – U zadarsko zaleđe trebalo je je poslati jednu ojačanu bojnu i odlučili smo da to budu prokušani ljudi. Formirali smo Taktičnu skupinu čiju je okosnicu činila 3.bojna, poznate “Kobre”, sastavljena pretežito od Brođana, satnija 2. pješačke bojne, vod vojne policije, vod inženjerije, desetina izviđača, logistički dio i sredstava potpore. Za zapovjednika Taktičke skupine 3 postavljen je tadašnji pukovnik, Mladen Kruljac, a za njegova pomoćnika brigadir (sada stožerni brigadir)Ivan Obrovac (kasnije zapovjednik 5.gardijske brigade). Zbog hitnosti i važnosti zadatka po prvi puta je u Domovinskom ratu obavljen tzv. “vertikalni manevar”, odnosno trupe su sa slavonskog ratišta transportnim helikopterima prebačene u zadarsko zaleđe.
Položili smo vijenac i prisjetili se stradalih, a neki pripadnici našeg Braniteljskog centra za društveni razvoj bili su sudionici ove akcije.
U operaciji Maslenica, veliku ulogu imali su hrvatskih branitelja iz Slavonskog Broda, pripadnici i Vitezovi Domovinskog rata 3. Bojne “KOBRE”, 3. Gardijske brigade, smijenivši na glavnom pravcu djelovanja 4. gardijsku brigadu koja je povučena na kraći odmor. Kašić je trebalo pod svaku cijenu obraniti jer je bio ključna točka za obranu kako samoga Zadra tako i Republike Hrvatske i nikako nije smio pasti neprijatelju u ruke. Da su uspjeli tada kako su zacrtali…Hrvatska…ne bi više postojala. Ne bi bilo ni akcije koje su uslijedile nakon ove, Bljesak, Oluja… a koje su u potpunosti oslobodile Hrvatsku.
Krajem siječnja 1993. godine, zbog alarmantne situacije koja je nastupila neposredno nakon akcije “Maslenica”, hrvatski jug našao se u teškom položaju. U zadarsko zaleđe hitno su prebačene dvije bojne 3. gardijske brigade „Kune“ iz Osijeka i Slavonskog Broda. Treća bojna iz Slavonskog Broda, poznata pod nazivom “Kobre”, bila je nositelj borbenih zadataka. Dva dana poslije njihova dolaska srpske snage napale su selo Kašić i treća slavonskobrodska bojna uletjela je u zasjedu. U borbama, koje su trajale 1. i 2. veljače, poginula su sveukupno 32 pripadnika 3. gardijske brigade, a najviše ih je bilo iz Slavonskog Broda.
U čast poginulim Slavoncima u Kašiću je podignut spomenik simbolično napravljen od dalmatinskog kamena i slavonskog hrasta. Na njemu je uklesan tekst: 3. gardijska brigada “Kune”, Hrvatska Vas zaboraviti neće. Neka im je vječna slava!”.
Ispred udruge Saveza obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Hrvatskog Feniksa i našeg Braniteljskog centra za društveni razvoj, potpredsjednica saveza i predsjednica Feniksa Jasna Jug sa delegacijom, poklonila se žrtvi u nadi da će se pronaći svi za koje se još ne zna njihova sudbina.
U organizaciji Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje“ i Grada Pakraca te pod pokroviteljstvom ministarstva branitelja, komemorativnim skupom pored kapele sv. Antuna na Bučju, 16. siječnja je obilježena 30. godišnjica razmjene zatočenika zloglasnog srbočetničkog logora Bučje.
U nazočnosti preživjelih stradalnika i obitelji nestalih zatočenika paljenjem lampiona i odavanjem počasti svih ovih godina od zaborava se čuva četnički zločin nad više od tristo zarobljenika od kojih je sudbina dvadeset i četvero i dalje nepoznata. Dio zatočenika razmijenjen je u kolovozu i listopadu, a kada su u prosincu započele akcije oslobađanja zapadne Slavonije logoraši su premješteni u Staru Gradišku. Napokon, razmjena je obavljena 16. siječnja 1992.godine.
Komemoraciju u Bučju pucanjem iz topa uveličali su članovi Gradske straže Požega kao i maratonci predvođeni Duškom Štrbcem koji su pretrčali put od Doma hrvatskih branitelja u Pakracu do kapelice u Bučju. Po završetku komemoracije molitvu je vodila gospođa Blanka Petrovečki, majka nestalog Marijana Petrovečkog – Nune.
Mimohod i misno slavlje u spomen na 444. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko od osmanlijske opsade te slavne pogibije branitelja te utvrde 13. siječnja 1578. godine, održani su u nedjelju 13, siječnja 2022. godine.
Više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske, a tako i mi iz Braniteljskog centra za društveni razvoj, sudjelovalo je na mimohodu u čast hrvatskim junacima Gvozdanskog sve do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio sisački biskup Vlado Košić, a misno slavlje predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je “Plamen slobode”. Misno slavlje u sklopu hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem, a služio je đakon Marin Mlađenović. Uz hodočasnike, slavlju su nazočili i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja general Josip Lucić, sisačko-moslavački župan Ivan Celjak, članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i raznih povijesnih udruga.
Tijekom svih tih godina i poslije Gvozdanskog mnogo puta su padale hrvatske utvrde, ginuli su mnogi hrvatski branitelji i sa nadom očekivali uskrsnuće Hrvatske. Tu smo da bi se zahvalili, molili i sjetili se, ne samo branitelja Gvozdanskog, nego svih onih koji su pali za Domovinu !
U naselju Gvozdanskom postoji starohrvatska utvrda koju su podigli hrvatski plemenitaši Zrinski. U njemu je Nikola III. Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ova utvrda se u 16. stoljeću postavila kao brana pred turske osvajače i njihove vlaške sluge s istoka. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. godine poduzela četiri neuspješna pohoda na tu čvrstu utvrdu, da bi tek 1578. godine, nakon petog pohoda, i to nakon tromjesečne opsade pod vodstvom Ferhat-paše, ušli u utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili. Prema dostupnim podatcima (kronikama) iz tog vremena utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade Zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Doktorovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića. Na drugoj strani našla se vojska od 10 000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama.
Danas 26. prosinca 2021. godine, bili smo na svetoj misi u Šestinama u crkvi sv. Mirka. Rekli su danas na Štefanje da je šestinska crkva opet zabljesnula sjajem Sljemenaša. Hrvatsko seljačko pjevačko društvo ‘Sljeme’ – Šestine održalo je tradicionalni štefanjski koncert u župnoj crkvi u zagrebačkim Šestinama, koja je oslikana živopisnim stiliziranim motivima šestinske narodne nošnje, najprepoznatljivije nošnje s područja zagrebačke županije. Ovegodine slave 125. obljetnicu.
Izveli su niz božićnih klasika, a sudjelovao je muški zbor, tamburaški orkestar, dječji folklor te po prvi puta i ženski zbor društva. Osim pjesama koje se u božićno vrijeme izvode diljem Hrvatske, izveli su i tri izvorne šestinske pjesme: ‘Hajdmo, hajdmo’, ‘Čestit svijetu’ te ‘Amo nebeski anđeli’. Obradu potpisuju Drago Bubica, Gordana Talan te Marija Kašner.
HSPD ‘Sljeme’ Šestine – popularni Sljemenaši – okupljeni su u proljeće 1895. godine pod pokroviteljstvom grofa Miroslava Kulmera i župnika šestinske župe Matije Miletića, a na inicijativu Aleksandra Bahorića, karlovačkog trgovca koji se doselio u Lukšiće, te naprednijih seljaka iz Bijenika, Lukšića, Mikulića, Kraljevca, Dedića, Mlinova i Šestina. Prvi nastup društvo je održalo na pogrebu Ante Starčevića na groblju u Šestinama.
Kako nam se bliži Božić i svi smo zaokupljeni proslavom Božića u toplini obiteljskog doma, na trenutak zaboravimo na probleme i naše stradale u Domovinskom ratu. Možda na prvi pogled ispadne da ne priliči gnjaviti stalno sa žrtvama iz Domovinskog rata, ali opet, mi koji smo se borili za osamostaljenje teško zaboravljamo one koji više nisu sa nama.
Mnoge obitelji za Božić, prisjećaju se upravo onih koji su trebali biti sa njima da rata nije bilo. Svojih najmilijih koje je rat oduzeo. Upražnjena stolica na blagdanskom ručku i dalje je tu.
Stoga mi i Braniteljskog centra za društveni razvoj, ispred Saveza obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i bcdr-a, položili smo vijence i zapalili svijeće, kako bi našim najmilijima odali počast, da ih nismo niti ćemo ih ikada zaboraviti !
U povodu 126 godišnjice rođenja filma i kina, u Kulturno informativnom centru (KIC) u Zagrebu, održana je projekcija dokumentarnog filma „Ljudi sa kamerom“ (A kamerás emberek) mađarskog redatelja Zoltána Siflisa iz Subotice sa kojim je bio upriličen razgovor nakon projekcije filma. Kako nas sa redateljem Brankom Ištvančićem krasi prijateljstvo, tako nas je pozvao u KIC, gdje je urednik filmskog i scenskog programa da pogledamo dokumenarni film i družimo se.
S obzirom da je Branko Ištvančić srednju školu završio u Subotici i dosta je u mladosti bio vezan za taj kraj gdje žive Vojvođanski Hrvati i Mađari, dobro poznaje problematiku onoga kraja. Diplomirao je filmsku i TV režiju u Zagrebu na Akademiji dramske umjetnosti 1999. godine, a mnoge svoje uspjehe veže uz prvog nastavnika filma Zoltána Siflisa, redatelja i pedagoga iz Subotice. Kako je njegov profesor snimio novi dokumentarni film, tako je Branko Ištvanćič uvrstio film u program KIC-a, kojeg smo i mi eto pogledali. Branko je inače poznati hrvatski redatelj, gdje kroz svoje filmske projekte provlači i domoljubnu tematiku. Prisjetimo se samo najgledanijeg dječijeg igranog filma “Duh u močvari”,a i jednog od najgledanijih hrvatskih filmova. Zadnji igrani film snimio je 2014. godine “Most na kraju svijeta” a zadnjih nekoliko godina okrenut je dokumentarnim filmovima.
Ovaj film je, uz pomoć Mađarskog medijskog pokroviteljstva (Magyar Média Mecenatúra), napravljen u koprodukciji Otvorenih perspektiva iz Subotice (Nyitott Távlatok) i Cinemárta iz Budimpešte, a riječ je o dokumentarnom filmu o dvojici velikana kinematografije u Srednjoj Europi: Sándoru (Aleksandru) Lifki i Ernestu Bošnjaku, čiji su rad i stvaralaštvo vezani za Suboticu i Sombor.
Dana 10. prosinca 2021. godine u Novinarskom Domu u Zagrebu, održan je program “Dani kraljice Teute 2021” u organizaciji Kluba albanskih žena Hrvatske “Kraljica Teuta” i Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja.
Namjera je bila podsjetiti domaću i međunarodnu javnost o pravu na dostojanstvo žrtve te ukazati kako Srbija ne surađuje, skrivajući arhive da su u Srbiji postojali logori. Ujedno prisjetili smo se koliki doprinos su nacionalne manjine dale u Domovinskom ratu. Među pozvanima našli su se Tomo Medved- potpredsjednik vlade RH, Ante Nazor- Hrvatski Memorijalni Dokumentacijski centar, Cameron Millard- politički savjetnik Veleposlanstvo SAD i drugi.
Braniteljski centar za društveni razvoj usko surađuje sa Savezom udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Zbog toga smo se i odazvali na ovaj događaj kako bismo zajedno ukazali na problem.
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca, na dan kada je Opća skupština UN-a 1948. usvojila Opću deklaracija o ljudskim pravim čime je po prvi puta u povijesti priznato pravo svih ljudi na „život, slobodu i sigurnost bez ikakvih razlika.“ Tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana ljudskih prava je jednakost. A mi u Hrvatskoj, upravo taj dan povezujemo i sa godišnjicom smrti dr. Franje Tuđamana, prvog predsjednika republike Hrvatske, utemeljitelja suvremene hrvatske države i HDZ-a.
Dr. Tuđman postavio je temelje razvoja hrvatske demokracije, uz potporu hrvatskog naroda i branitelja predvodio našu zemlju u obrani od velikosrpske agresije i oslobađanju okupiranih teritorija. Danas, 22 godine nakon što je preminuo, na ovaj način mu se simbolično iskazuje trajna zahvalnost i poštovanje.
Iako iz nekih udruga civilnog društva još uvijek svjedočimo osporavanju njegove uloge u konačnoj afirmaciji hrvatskog nacionalnog bića prema utemeljitelju hrvatske države i pobjedniku u obrambenom Domovinskom ratu, Tuđmanova uloga u modernoj hrvatskoj povijesti i u srcima hrvatskih ljudi je neupitna i neosporna.
S odmakom od dva desetljeća jasno je kako spoznaja o značaju dr. Franje Tuđmana svakim danom sve više dobiva na važnosti. Nema ravnoteže krivnje u proteklim ratovima, nema izjednačavanja agresora i žrtve, nema izjednačavanja zločina i povrh svega – nema nikakvog uporišta za tvrdnje o upitnosti hrvatske državne politike u tim presudnim povijesnim vremenima stvaranja suvremene Hrvatske.
U nedjelju 5. prosinca 2021. godine održana je svečana Euharistija u Župi Svete Marije u Zagrebu koji je predvodio rektor Josip Kuhtić kako bi se pomolili i prisjetili stradalih prosinačkih žrtava iz 1918. godine te godišnjice hrvatskog domobrana. Kroz liturgijsko slavlje pjesmom su pratile pjevački zbor “Hrvatice”. U misnom slavlju zahvalili smo se domobranima za sve ono što su dali za slobodu Hrvatske. Misi je nazočila delegacija “Hrvatski domobran Zagreb” i mi iz “Braniteljski centar za društveni razvoj” u organizaciji “Društvo Hrvatska žena”. Nakon komemoracije i misnog slavlja slijedilo je kratko druženje ispred spomen obilježja na glavnom zagrebačkom trgu trgu Josipa bana Jelačića.
Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Anđelovića nad pripadnicima 25. i 53. domobranske pukovnije koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine.
Dan prije ovog krvoprolića nove su jugoslavenske vlasti pokazale kakva će biti Jugoslavija: velikosrpska, hegemonistička, netolerantna i ponašanjem je najavila desetljeća monarhofašizma. Zabranile su izlaženje pravaško-frankovačkog dnevnika Hrvatske, kojim je posljednji broj izašao 3. prosinca 1918. godine. U tom je broju izašla pravaška poslanica narodu, u kojoj se zalažu za ustroj države koji bi proizlazio iz ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u novu federalnu državu republikanskoga uređenja. Federaciju bi sačinjavale slobodne, nezavisne i suverene države Slovenaca, Hrvata i Srba, a odluka o ujedinjenju mora biti slobodna volja cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Taj stav nije bio po volji novim vlastima.
Kako se nebi zaboravilo to sve Ivica Jurjević iz društva “Hrvatski domobran Zagreb” pokrenuo je veliki broj inicijativa i udružio se sa društvom “Hrvatska žena”. Inače društvo “Hrvatski domobran” osnovana je kao udruga ratnih veterana Hrvatske u svrhu održavanja tradicije Hrvatske obrambene vojske 1941.-1945. Skrbe oko pronalaženja, obilježavanja, dostojanstvenog održavanja i zaštite grobišta poginulih i pogubljenih pripadnika Hrvatske domovinske vojske i civilnih žrtava tijekom Drugog svjetskog rata, na križnome putu i na drugim mjestima, kao i pripadnika Hrvatskih oružanih snaga iz Domovinskog rata, te svih koji su tijekom povijesti svojim životima, djelovanjem ili mučeničkom smrću dali pozitivan doprinos hrvatskoj domovini. Sam pak Ivica Jurjević potječe iz Kruševa od katoličkih roditelja Marije i Šime Jurjević. Roditelji su imali šestero djece, svi su odrastali u poniznosti i poštovanju prema drugom i drugačijem. Otac i majka su bili zadrti antikomunisti i protivnici Jugoslavije. Još iz mladosti imali su usađenu ljubav prema Hrvatskoj, a posebice prema svetoj katoličkoj Crkvi i tu su ljubav prenijeli na svoju djecu. U takvoj vjeri i nadi dočekao je pojavu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Njegov otac je bio ozlijeđen kad je dr. Tuđman napadnut u gradu Benkovcu.
Društvo „Hrvatska žena“ osnovano je davne 1921. godine u Zagrebu s dobrotvornim ciljem „pomaganja hrvatskoj sirotinji, katoličkom življu, te dobrim Hrvaticama bez imetka“. Njen osnutak je vezan za cijeli jedan pokret koji seže u srednji vijek, a posebice u XIX. stoljeće kada su osnivane mnoge zaklade, bratovštine i udruženja s ciljem pomaganja nevoljnima. Ni Hrvati, niti njihova društva, u tome ne bijahu iznimka. Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranjem Kraljevine, a kao rekacija na velikosrpske ideje i ugroženost opstojnosti hrvatskog naroda, osnivanju se različita društva. Tako su žene uključene u Radićevu stranku osnovale društvo pod nazivom „Hrvatsko srce“, a osnivaju se i mnoga tzv. Gospojinska društva s istim ciljem. Upravo ta društva bila su preteče osnivanju društva “ Hrvatska žena“.
A naša udruga Braniteljski centar za društveni razvoj ne zaboravlja hrvatske žrtve ni jučer ni danas a neće niti sutra. U nadi smo da ćemo utabati staze sjećanja mladim naraštajima kako ih nebi zadesila kobna sudbina kao naše pretke od kralja Zvonimira i nas u Domovinskom ratu.
