28 veljače, točno prije 125.g., 1896.g. umro je dr. Ante Starčević, hrvatski književnik, pisac, publicitet, političar i intelektualac. Prozvan je “Ocem domovine” zbog postavljanja temelja suvremene hrvatske nacionalne države. Kao svake godine tako i ove prisustvovali smo godišnjici smrti i misi zadušnici. Na žalost sve do danas nije učinjen pomak od strane grada Zagreba i države Hrvatske da nemaju u svom protokolu dan obilježavanja smrti “Oca Domovine.”

Dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti umro je 28. veljače 1896. u zgradi koja danas nosi naziv Starčevićev dom i nalazi se u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora. Tu su zgradu izgradili pravaši 1894./1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Julia Deutscha i specijalno su namijenili jedan stan u njoj za svog osnivača Antu Starčevića iako on baš nije bio oduševljen tom idejom. Naime, Starčević je cijelog svog političkog djelovanja bio asket. Nije želio benificije niti nagrade. Mnogi njegovi suvremenici smatrali su ga isključivim (Strossmayer, mladi Radić…) upravo zbog njegovog odbijanja da se povine službenim ili neslužbenim političkim previranjima. Iako je u svom političkom djelovanju prošao put od austrofila do žestokog protivnika Habsurgovaca te pogotovo Mađara, uvijek ga je vodila jedna misao – hrvatski narod mora sam odlučivati o svojoj sudbini. Starčević je politički intenzivno djelovao 60-ih i 70-ih godina 19. stolječa, ali se gorko razočarao u hrvatsku nagodbenjašku politiku te se s vremenom povukao iz političkog života. Ipak ostao je moralna vertikala nadolazećih mladih snaga, budućih političara, koji su ga i prozvali Ocem domovine.

Ante Starčević umro je u 73. godini života. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama. To je učinjeno prema njegovoj volji, jer nije želio biti pokopan na Mirogoju, nego na seljačkom, narodnom groblju. Iako je želio skromni sprovod na posljednji ispraćaj došlo mu je više od 50 000 ljudi.

Slavljem mise u župnoj crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama u ponedjeljak 28. veljače obilježena je 126. obljetnica smrti oca hrvatske domovine dr. Ante Starčevića.

Misu je predslavio župnik zadarske Župe bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu fra Žarko Relota, a suslavili su mons. Enzo Rodinis, župnik Župe sv. Mirka u Šestinama vlč. Robert Šreter i umirovljeni svećenik vlč. Mile Miljko.

Okupili su se brojni vjernici moleći za dr. Antu Starčevića, Hrvatsku te za mir u svijetu.

U homiliji je fra Žarko istaknuo da je Ante Starčević opravdao titulu „oca Domovine“ u svakom pogledu – kao čovjek, intelektualac, Hrvat, književnik, pisac, političar.

Stepinčevo je sveti dan za sve Hrvatice i Hrvate, ali i za sve ljude dobre volje. Ove godine obilježavamo i stotu obljetnicu rođenja predsjednika Tuđmana, a Hrvatska ima prigodu na najbolji mogući način zahvaliti hrvatskim velikanima koji su ujedinili vjeru i državotvorstvo u grandiozno djelo stvaranja slobodne Hrvatske. Velikani hrvatske povijesti vraćaju nas na izvorište emocija, strasti, domoljublja i ljubavi, bez čega ni jedna politika nema svoj dublji smisao.

Misno slavlje trećega dana trodnevne duhovne priprave uoči Stepinčeva u srijedu 9. veljače 2022. predvodio je mons. lvan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u Župi sv. Mihaela Arkanđela u Zagrebu – Dubravi u 19 sati.
Svečano euharistijsko slavlje na blagdan blaženoga Alojzija Stepinca u četvrtak 10. veljače 2022. zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u 17 sati ispred potresom ranjene zagrebačke prvostolnice.

„Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatske se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“.
Neupitna je svetost Alojzija Stepinca bez obzira što to još uvijek nije formalizirano.

Stepinčeva vjernost Katoličkoj crkvi i Rimu potvrđena je njegovim vlastitim životom, a njegova ljubav prema Hrvatskoj domovini i svom narodu sažeta je u ovih nekoliko rečenica izrečenih na montiranom političkom procesu protiv njega. U dubljem smislu progon Stepinca je pokrenut i protiv svake hrvatske državotvorne ideje. Taj montirani politički proces poslao je poruku tadašnjim, ali i budućim hrvatskim naraštajima, kako će proći oni koji se usude makar i sanjati o slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj.

Da mudri predsjednik Franjo Tuđman nije uronio u bespuća povijesti iz vremena Alojzija Stepinca, duboko razumijevajući značaj Stepinčevog djelovanja, možda ne bi nikada imali Hrvatsku. Hrvatska je spoj neslomljive vjere i vizionarskog državotvorstva. O jakoj vjeri nam svjedoče stotine tisuća krunica o vratu hrvatskih branitelja i Stepinčevih sličica o odorama naših branitelja , a o državotvorstvu je predsjednik Tuđman govorio više puta braneći Alojzija Stepinca.

Istaknuti hrvatski pravnik, profesor i bivši ministar Zvonimir Šeparović preminuo je u 94. godini života. Iako je bio poznata ličnost, ne znaju danas svi da je, u počecima stvaranja Republike Hrvatske, bio rektor na vrijeme od dvije godine.

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953., doktorirao 1966. na Sveučilištu u Ljubljani. U pravosuđu je radio do 1961., kada prelazi na Pravni fakultet gdje radi kao asistent. Usavršavao se u Austriji, SAD-u i Njemačkoj, među ostalim i na Institutu Max Planck za kazneno i međunarodno pravo u Freiburgu. Na Pravnom faksu bio je prodekan i dekan, a na rektorsku dužnost stupa 24. veljače 1989.. Nešto više od dvije godine nakon, 24. travnja 1991., upravo u godinama kada se stvarala Republika Hrvatska, Šeparović završava svoj mandat. Za njegova rektorskoga mandata obilježena je 320. obljetnica osnutka Sveučilišta, ujesen 1989., kada je potaknuto i osnivanje AMAC-a, udruge bivših studenata odnosno alumna. Uspostavljena je suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, a osim toga, ističe zagrebački rektorat na svojim stranicama, vraćen je rektorski lanac te su započele demokratske promjene.

Odmah nakon rektorske funkcije ušao je u politiku i diplomaciju postavši ministar vanjskih poslova u Vladi nacionalnoga jedinstva pod vodstvom Franje Gregurića. Osam godina poslije postaje ministar pravosuđa. Bio je veleposlanik pri Ujedinjenim narodima, suutemeljitelj i predsjednik Svjetskoga žrtvoslovnoga društva. Predavao je na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te na više poslijediplomskih studija u Zagrebu i Rijeci. Posljednji put u javnosti pojavio se, ističu sa Sveučilišta, prije dva tjedna na predstavljanju knjige Diplomatski pečat – sasvim osobno.

Danas 26. prosinca 2021. godine, bili smo na svetoj misi u Šestinama u crkvi sv. Mirka. Rekli su danas na Štefanje da je šestinska crkva opet zabljesnula sjajem Sljemenaša. Hrvatsko seljačko pjevačko društvo ‘Sljeme’ – Šestine održalo je tradicionalni štefanjski koncert u župnoj crkvi u zagrebačkim Šestinama, koja je oslikana živopisnim stiliziranim motivima šestinske narodne nošnje, najprepoznatljivije nošnje s područja zagrebačke županije. Ove godine slave 125. obljetnicu.

Izveli su niz božićnih klasika, a sudjelovao je muški zbor, tamburaški orkestar, dječji folklor te po prvi puta i ženski zbor društva. Osim pjesama koje se u božićno vrijeme izvode diljem Hrvatske, izveli su i tri izvorne šestinske pjesme: ‘Hajdmo, hajdmo’, ‘Čestit svijetu’ te ‘Amo nebeski anđeli’. Obradu potpisuju Drago Bubica, Gordana Talan te Marija Kašner.

HSPD ‘Sljeme’ Šestine – popularni Sljemenaši – okupljeni su u proljeće 1895. godine pod pokroviteljstvom grofa Miroslava Kulmera i župnika šestinske župe Matije Miletića, a na inicijativu Aleksandra Bahorića, karlovačkog trgovca koji se doselio u Lukšiće, te naprednijih seljaka iz Bijenika, Lukšića, Mikulića, Kraljevca, Dedića, Mlinova i Šestina. Prvi nastup društvo je održalo na pogrebu Ante Starčevića na groblju u Šestinama.

U povodu 126 godišnjice rođenja filma i kina, u Kulturno informativnom centru (KIC) u Zagrebu, održana je projekcija dokumentarnog filma „Ljudi sa kamerom“ (A kamerás emberek) mađarskog redatelja Zoltána Siflisa iz Subotice sa kojim je bio upriličen razgovor nakon projekcije filma. Kako nas sa redateljem Brankom Ištvančićem krasi prijateljstvo, tako nas je pozvao u KIC, gdje je urednik filmskog i scenskog programa da pogledamo dokumenarni film i družimo se.

S obzirom da je Branko Ištvančić srednju školu završio u Subotici i dosta je u mladosti bio vezan za taj kraj gdje žive Vojvođanski Hrvati i Mađari, dobro poznaje problematiku onoga kraja. Diplomirao je filmsku i TV režiju u Zagrebu na Akademiji dramske umjetnosti 1999. godine, a mnoge svoje uspjehe veže uz prvog nastavnika filma Zoltána Siflisa, redatelja i pedagoga iz Subotice. Kako je njegov profesor snimio novi dokumentarni film, tako je Branko Ištvanćič uvrstio film u program KIC-a, kojeg smo i mi eto pogledali. Branko je inače poznati hrvatski redatelj, gdje kroz svoje filmske projekte provlači i domoljubnu tematiku. Prisjetimo se samo najgledanijeg dječijeg igranog filma “Duh u močvari”,a i jednog od najgledanijih hrvatskih filmova. Zadnji igrani film snimio je 2014. godine “Most na kraju svijeta” a zadnjih nekoliko godina okrenut je dokumentarnim filmovima.

Ovaj film je, uz pomoć Mađarskog medijskog pokroviteljstva (Magyar Média Mecenatúra), napravljen u koprodukciji Otvorenih perspektiva iz Subotice (Nyitott Távlatok) i Cinemárta iz Budimpešte, a riječ je o dokumentarnom filmu o dvojici velikana kinematografije u Srednjoj Europi: Sándoru (Aleksandru) Lifki i Ernestu Bošnjaku, čiji su rad i stvaralaštvo vezani za Suboticu i Sombor.