I ove godine kao I svih prethodnih, dostojanstveno smo obilježili sijećanje na strašne, tmurne i sumorne dane. Dane velike tragedije našeg Grada, naših branitelja, naših civila u Vukovaru i okolici, kao i u Škabrnji i okolici. Ista špranca isti model isti zločinci ne ponovilo se !
Kako smo bili u organizaciji sa Savezom obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, komemoraciju smo započeli 17. studenog do 19. studenog. Započeli smo tako što smo 17. og ranom zorom krenuli paliti svijeće i stavljati ruže na grobove hrvatskih branitelja, civila i nestalih osoba. Nakon završetka, uputili smo se na misno slavlje i otkrivanje spomenika našoj heroini Kati Šoljić!
Zatim smo nastavili komemoraciju ispred spomenika koji je podignut u čast i tužno sjećanje na jedini put u slobodu koji je tada prekinut, a to je Kukuruzni put! Tužni i promrzli otišli smo da se odmorimo kako bi bili spremni da nastavimo komemoraciju drugi dan, 18. og u koloni sjećanja koja se protezala od Bolnice do samoga Memorijalnog Groblja. Nakon sv. mise otišli smo do konačišta gdje smo se malo odmorili, obukli suhu odjeću i obuću jer je čitav dan lijevala kiša od koje smo promrzli. Nastavili smo s programom ispred glavnog spomenika nestalima gdje došlo do zauzimanja Borovo komerca i početka kalvarije za mnoge branitelje I civile! Tamo smos e također pomolili i zapalili svijeće.
Drugi dan smo ranom zorom došli u “Borovo komerc” položiti ruže i zapaliti svijeće kako bi barem na taj način odali počast svim stradalim iz Borovo komerca. Slijedila je komemoracija polaganjem vjenaca i paljenjem svijeća ispred preostalog zida koji je ostao kao simbol sjećanja na kišne i hladne jeseni iza koje su mnogi potražili utočište i spas u podrumima “Borovo komerca”. Taj zid ni taj podrum nisu bili spas nakon 19.11. 1991. godine, već prva postaja križnoga puta za sve naše ljude koji su zarobljeni. Odvedeni su u Borovo selo na Dunav gdje su ubijani i bacani u rijeku. Kako se krvniku žurilo dio zarobljenika su odveli na “Farmu Lovas” gdje su ih nemilosrdno poubijali. Ljude koje nisu poubijali, završili su u Srbiji u koncetracijskim logorima.
Nakon polaganja vijenaca i palenja svijeća uputili smo se u crkvu sv.Josipa radnika na sv. misu., a nakon toga autobusima krenuli put Borova sela na Dunav da zapalimo svijeće i prisustvujemo polaganju vijenaca od obalne straže u Dunav gdje je nerpijatelj bacao tijela naših ljudi u rijeku. Zatim smo se uputili u Lovas, gdje smo također položili vijence te se pomolili za duše stradalih jer je to najmanje što mi možemo i moramo danas i zauvjek činiti; sjećati se, moliti se, ne zaboraviti i pokušati prenijeti mladima kako im se to zlo u budućnosti ne bi ponovilo?
Zlo uvijek u nekom kutu vreba i ako ga na vrijeme ne prepoznamo i spriječimo, ono će nas nemilosrdno napasti kao što je uvjek bilo i bit će ako ne budemo pamtili ove događaje i da smo stalno na oprezu !
Đuro Knezičić
Predsjednik udruge BCDR
