Naveliko se piše kako se postavio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Ovih dana čitamo i slušamo g. Penavu kao i neke iz Domovinskog pokreta gdje navještaju da u Vukovar nisu dobro došli oni koji do kraja ne podržavaju njegov prijedlog obilježavanja Dana sjećanja. Ostali smo zatečeni mi iz BCDR udruge koji smo eto zaduženi za organizaciju manjeg dijela obilježavanja ovog velikog događaja.
Slažemo se da neke stvari ne štimaju u Vukovaru, da neke nisu dorečene, da ima podmetanja i da netko ne radi svoj posao. To je dio procesa u politici, a i izvan nje. No, postojala je čitava godina za pripremanje i predlaganje do studenog kada kreće program obilježavanja. Cijelu godinu je bilo prostora za planiranje, a ne sada pred kraj krenuti i to svadljivim tonom.
Pita li se obitelji stradalih i sve gardijske brigade što oni misle o programu? Donose li se onda i korektne političke odluke unutar grada? Čekati zadnji moment, igrati se sa tuđom emocijom koja poznaje samo žalost u tom trenutku, izuzetno je opasan čin. Nijednu majku, suprugu ili dijete koje je ostavilo bližnjeg u vihoru rata ne može se do kraja utješiti ali ih se podržava tišinom! Briga jednu majku stradalog za politiku i društvo u te dane. Ona pati i mi ne razumijemo tu bol do kraja. Onda šutimo. Ako to smetnemo s uma na trenutak, uzoholili smo se jer se bavimo sobom.
Jedan svećenik je rekao: “Kada staviš Boga u jednu ruku i nevinu ljudsku žrtvu u drugu, a dobio si prostor da govoriš u njihovo ime, pazi što ćeš reći jer Nebesa slušaju. Ne radi se o tebi , nego daj Duhu da govori umjesto tebe uz tvoju poniznost i ništavilo, da se kroz tebe proslavi. Oglušiš li se o to, jao si ga tebi oholi čovječe !”
Vukovar je vrlo osjetljiva tema. To je prostor natopljen krvlju i simbol hrvatskog stradanja. To je “živa rana” koju njeguješ do kraja života jer nikada ne zacjeljuje. Politika bi trebala tu biti u funkciji te žrtve, a ne obrnuto kao što je danas slučaj.
Da PR stručnjak kreativno i istraživački predstavi svoje gledište i pristup promoviranja grada, započeo bi ovako- Suosjećanje je glavna emocija što pogoni ovaj grad. To mu je glavno gorivo i tu ne treba ništa kititi, nego obrnuto. Manje je više, a ta emocija je nuklearno gorivo i ako je okrenuta u pozitivu, ruši sve prepreke. Drugo je samo kič i ples poganih nad grobovima stradalih.
Vukovar je grad patnik ali i grad otpornosti i predstavnik uspjeha, ma koliko se i neki ne slagali s tim. On treba biti ekonomsko, političko i vojno uporište, koje živi u sadašnjosti, planirajući svijetlu budućnost.
Žrtva koja je dana na ovom području i ono što taj grad predstavlja je puno veće od nas samih. Vukovar mora biti naš simbol suosjećanja, nade i uspjeha. Tu nema prostora za raspravu!
Nitko HOS-u ne brani da bude na čelu kolone. Nitko nikada nije niti branio i neka tih heroja tamo. Trebalo je svake godine tako, ali gurati pod nos drugima izmišljeni problem koji zapravo uopće nije problem kao polazišnu točku obilježavanja, vrlo je ružna strategija. Što se naglašava to se onda i povećava.
Tko je protiv tebe čovječe ? Ta, na istoj smo strani svi. Što radiš još veći razdor, tamo gdje smo ionako razoreni. Zar i to malo što nas je ostalo i koji smo se za isto borili, treba razjediniti. Što će od nas na kraju ostati ?
Valja i podsjetiti g. Penavu da sam ja kao predsjednik udruge BCDR- Đuro Knezičić i neki drugi organizirali autobuse iz Zagreba o svom trošku i također o svom trošku osobno vozili autima ljude kako bi njegovog protivnika Saboa koji je do tada bio gradonačelnik, maknuli s funkcije. Penava je između ostalog zahvaljujući angažmanu mnogih hrvatskih branitelja postao gradonačelnik Vukovara i Sabo je smijenjen.
Nije tada postojala ovakva retorika, nego je obećavao suradnju. Gdje je sada to sve nestalo? Uz to je Saba vratio kao glavnog partnera koji je danas predsjednik skupštine grada Vukovara. A nisu se mogli nacrtani vidjeti. Također, obećavao je borbu protiv takve politike s čim smo se mi branitelji složili te micanje Saba sa svih funkcija. Branitelji koji su podržali Penavu tražili su da se riješi obećano, što je izostalo.
Mučno je gledati desnicu rasutu u tri političke frakcije i nas branitelje koji žongliramo između njih zbunjeno jer su to sve naši. Udružiti se, počistiti jugoslavenski entitet koji parazitno egzistira samo na području Hrvatske jer nigdje drugdje nije priznat i neka se rješava primarna problematika.
Sa kakvom li samo prijezirom pričamo jedni o drugima, a radi se samo o politici i načelno smo na istoj strani. Od kuda sada odjednom baš ovolika tenzija da je nepodnošljiva do tih granica da nam više ništa nije sveto pa koristimo i žrtvu Vukovara u te svrhe, a ne vidimo stvarnog neprijatelja koji nam se smije u brk.
Vukovar je moj i tvoj. Vukovar je hrvatski patnik svih nas i boli nas jednako. Vukovar je 365 dana u godini a ne samo 18. studenog. Budimo dostojanstveni u zajedničkoj patnji i priklonimo se žrtvi koja je dana da za našu slobodu. I da, svi smo dobrodošli.
Tekst: Đuro Knezičić i Srećko Karić u ime BDCR-a