Dok je jutarnje sunce tek počelo obasjavati obrise autobusa parkiranog ispred Osnovne škole Žitnjak u Zagrebu, tišinu nije prekinuo samo zvuk motora, već žamor mladih glasova i jedan poseban prizor koji je odmah nagovijestio da ovo nije tek običan školski izlet. Prije nego što su zauzeli svoja mjesta, učenici su, jedan po jedan, s puno pažnje i ozbiljnosti u rukama prenosili vijence, cvjetne aranžmane i svijeće. Taj miris krizantema i težina lampiona u dječjim rukama kao da su već tada, na samom polasku, povezali generacije – one koji su povijest pisali srcem i one koji je danas uče iz udžbenika.
Pod vodstvom Braniteljskog centra za društveni razvoj (BCDR) i predsjednika udruge, branitelja Đure Knezičića, put Zadarskog zaleđa krenula je ekspedicija ponosa. U autobusu se našlo 53 učenika u pratnji svojih nastavnika, ali i dvije socijalne radnice. Njihova prisutnost bila je ključna – osigurale su da baš svako dijete, bez obzira na izazove s kojima se nosi, može ravnopravno stajati na velebitskoj buri i upijati lekcije o slobodi. Upravo ta inkluzivnost, gdje se nikoga ne ostavlja po strani, bila je prva, tiha lekcija o ljudskosti koju su branitelji podijelili s mladima.
Ovaj hvale vrijedan projekt plod je dugogodišnje i uspješne suradnje BCDR-a i Ministarstva hrvatskih branitelja, čija su sredstva omogućila da se povijest ne uči samo u zatvorenim učionicama. Za udrugu na čelu s Knezičićem, ovo je tek jedna u nizu postaja. Oni su se već odavno specijalizirali za ovakve edukativne terenske nastave diljem Hrvatske, čvrsto vjerujući da se vrijednosti Domovinskog rata najbolje uče dodirom hladnog mramora spomenika i slušanjem glasa izravnih sudionika tamo gdje se povijest uistinu stvarala.
Dolaskom u Zadarsko zaleđe, nastava je za đake sa Žitnjaka prestala biti samo suha teorija. Svaka lokacija bila je nova postaja na putu spoznaje. Kod legendarnog Zelenog hrasta, pred spomenikom 4. gardijskoj brigadi, djeca su čula priču o neustrašivosti “Pauka”, da bi ubrzo zatim u Kašiću, pred obilježjem 3. gardijske brigade “Kune”, učila o velikim slavonskim srcima koja su branila dalmatinski kamen. U Paljuvu su zastali kako bi odali počast mještanima i braniteljima, osjećajući koliku su cijenu u ratu platile male, složne zajednice.
Put ih je dalje vodio do Novigrada. Tamo su, na zidu mjesnog groblja, s dubokim poštovanjem čitali imena na spomen-pločama domaćim braniteljima, a zatim stali pred spomenik 2. gardijske brigade “Gromovi”. Pred svakim od ovih obilježja učenici su spontano formirali polukrug. Nije bilo potrebe za utišavanjem; tišina se nametnula sama od sebe, dok je vjetar s Maslenice podsjećao na surove uvjete u kojima se branio svaki pedalj zemlje. Djeca su imala i svoje priče zahvale što su podijelia sa ostalima.
Posebnu plemenitost cijelom putovanju dao je odnos branitelja prema djeci. Promatrati prekaljene ratnike kako s očinskim strpljenjem objašnjavaju simboliku zapaljene svijeće djetetu kojemu je potrebna dodatna pažnja ili ruka podrške, bila je slika Hrvatske kakvu su branitelji sanjali – uključivu, brižnu i toplu. U tim trenucima, Đuro Knezičić i njegovi suborci nisu bili samo predavači, već mentori i živi mostovi koji su djeci približili prošlost na način koji niti jedan film ne može dočarati.
Kada su se u sumrak lampioni na spomenicima u zaleđu Zadra upalili, a autobus krenuo natrag prema Zagrebu, atmosfera je bila drukčija nego ujutro. Učenici su bili tiši, ali ne samo zbog umora, već zbog dojmova koji su se polako slagali. Shvatili su da sloboda koju danas uživaju u svojoj školi i u svom gradu nije darovana, već izborena žrtvom ljudi koji su tog dana sjedili pored njih i s osmijehom im odgovarali na svako pitanje.
Braniteljski centar za društveni razvoj još je jednom dokazao da su branitelji najbolji čuvari istine, a suradnja s OŠ Žitnjak pokazala je kako se gradi zdrava budućnost. Ova terenska nastava nije bila samo izlet, već obećanje da vrijednosti Domovinskog rata nikada neće izblijedjeti dok god ima onih koji će s ponosom pričati i onih koji će, poput ove djece, s tolikim poštovanjem slušati.