Nedavno smo se unutar naše udruge suočili s problemom koji nas je, moramo priznati, zatekao. Kao i svaka aktivna organizacija civilnog društva, redovito pratimo natječaje – bilo da je riječ o resornim ministarstvima, gradskim uredima ili famoznim EU fondovima. Pišemo projekte, osmišljavamo aktivnosti, želimo doprinijeti. Međutim, udarili smo u zid koji nije sazidan od birokracije, već od loših recenzija iz prošlosti.
Sve češće dobivamo povratnu informaciju kako se projekti koji uključuju gostovanja branitelja u školama nerado financiraju. Na prvu, to zvuči kao nepravda. Zar nije plemenito da djeca iz prve ruke čuju o stvaranju države? Zar to nije dio programa koji nedostaje? No, kad zagrebete ispod površine, shvatite da problem nije u nedostatku novca ili volje institucija, već u nečemu mnogo dubljem: u nepoznavanju „terena“ koji se zove dječja psiha.
Časna namjera nije isto što i stručna sprema
Moramo biti iskreni jedni prema drugima. Mnogi naši suborci u škole ulaze vođeni isključivo srcem i domoljubljem. To je časno. Ali škola nije obljetnica, niti je braniteljsko druženje uz kotlić. U škole su ulazile udruge čiji su članovi smatrali da je za nastup pred djecom dovoljno obući svečanu odoru i pričati onako kako pričamo međusobno – tvrdo, faktografski, često opterećeno ratnim strahotama i vojnom doktrinom.
Rezultat? Sustav je postao oprezan. Roditelji su reagirali na neprimjeren sadržaj. Djeca su ostajala zatečena slikama rata i težinom koju njihova dob ne može procesuirati. Škola je, po prirodi stvari, zaštitnički nastrojena prema učenicima. Kada se jednom dogodi da djeca iz učionice izađu pod stresom umjesto s novim saznanjima, vrata se zatvaraju svima. Pa čak i onima koji godinama sustavno rade na sebi.
O čemu zapravo pričamo kad pričamo o ratu?
U našoj udruzi unazad petnaestak godina nismo dobili kritike od strane učitelja, profesora, ravnatelja, pedagoga ili roditelja na naš rad s djecom u školi ili izvan nje. Zašto? Zato što smo rano shvatili da u školi fokus nije na branitelju, nego na djetetu.
U školi se ne priča o linijama razdvajanja, nego o otpornosti. Ne opterećujemo djecu strategijama bitaka, nego povlačimo paralele s njihovim svakodnevnim bitkama – onima kod kuće, u školskim hodnicima, onima protiv vršnjačkog nasilja. Naš “know-how” nije došao preko noći. Godinama smo se educirali uz psihologe, psihijatre i logopede. Suradnja s ljudima iz svijeta kulture – režiserima i scenaristima – naučila nas je kako tešku temu rata „upakirati“ u plemenit i edukativan sadržaj prilagođen dječjem uhu.
Djecu ne treba tovariti krivnjom ili traumom. Njih treba educirati kroz pozitivne primjere zajedništva, hrabrosti i humanosti. Cilj je da dijete nauči nove alate kako se nositi s problemom, a ne da sanja slike koje mu ne pripadaju.
Gdje je zakazao sustav?
Ovdje dolazimo do ključnog problema: tko filtrira tko može ući u razred? Branitelji su tu tek djelomični krivci. Neki su, poneseni emocijama, mislili da je vojni pristup univerzalan. Zakazao je sustav koji nije stvorio platformu za edukaciju branitelja-predavača. Nije dovoljno imati zasluge u ratu da bi bio pedagog u miru. Potrebna je obuka, razumijevanje razvojne psihologije i dar pripovijedanja toplih, ljudskih priča, a ne suhoparnih izvještaja s bojišta.
Danas smo kao udruga pred zidom. Škole nas zovu jer znaju naš rad, ali mi više ne možemo sami snositi troškove. Prijevoz, noćenje, obrok, materijali – sve to košta. Mi svoje vrijeme dajemo volonterski, ali ne možemo iz vlastitog džepa financirati institucionalni nedostatak programa. Žalosno je što je izostala podrška upravo tamo gdje je najpotrebnija – u prijenosu vrijednosti na nove generacije na stručan način. Mi smo uspjeli pronaći model kako pristupit školi. Možemo organizirati i edukaciju branitelja za rad s djeom. No, nema mogućnosti jer projekti iz opreza ne postoje-
Konkretne “mine” u komunikaciji: Gdje najčešće griješimo?
Da bismo razumjeli zašto su vrata škola postala “teška”, moramo pogledati konkretne primjere iz prakse koji su stvorili otpor. Prva stvar je uniforma. Iako je mi nosimo s ponosom, ona u školi nije poželjna. Djeca svaku uniformu, pa tako i vojnu, doživljavaju kao strogi autoritet od kojeg se strepi. Gostovanje u civilu, ali dostojanstveno i uredno odjeven (ne nužno u odijelu s kravatom koje je također previše formalno), stvara prijeko potreban opuštajući dojam.
Druga ključna stavka je pristup disciplini. Branitelj u razredu ne smije “trenirati strogoću” niti stišavati djecu vojničkim tonom. Za red u razredu su zaduženi učitelji i profesori, a branitelj se mora prilagoditi zadanim uvjetima. Znalo se događati da branitelji na terenskoj nastavi postrojavaju djecu i dijele ukore, što je nedopustivo. To su djeca, a ne vojska; takav pristup kod njih stvara anksioznost i blokadu, pa više uopće ne slušaju sadržaj.
Također, moramo biti svjesni jezika koji koristimo. Branitelj nije učitelj povijesti da niže suhoparne činjenice, on je pripovjedač. Korištenje teških termina poput “četničko-jugoslavenska armada” pred djecom je kontraproduktivno, jer u tim istim klupama sjede i djeca srpske nacionalnosti koja nisu ništa kriva. Riječ “neprijatelj” je sasvim dovoljna. Opise bitaka, ranjavanja i smrti treba zamijeniti pričom o žrtvi i otpornosti, koristeći blage i psihološki korektne riječi. Djecu ne smijemo uvlačiti u politiku “lijevih” i “desnih” niti ih forsirati na cjelodnevne programe polaganja vijenaca. Njihova pažnja ima granice – dva školska sata su maksimum kroz koji ih možemo uvući u priču, pod uvjetom da je sadržaj zanimljiv, kratak i prilagođen njihovom uhu.
Ovo su samo neki primjeri dobre prakse. Mogli bismo puno o tome jer imamo iskustva ali ovo je dovoljno za ukazati na problem.
Što dalje?
Rješenje postoji, ali ono zahtijeva da se struka i branitelji nađu na pola puta. Potrebna je ozbiljna edukacija za svakog branitelja koji želi stati pred djecu. Oni koji imaju rezultate i godine iskustva bez mrlje, poput nas, spremni su to iskustvo dijeliti. Ali nas i slične treba pogurati da idemo dalje jer smo se educirali u hodu koji nije bio lak, a ima nas još diljem Hrvatske. iako u malom broju.
Ne smijemo dopustiti da se zbog par loših primjera i neprilagođenih nastupa izbriše cijela jedna generacija koja ima što reći. Ali moramo biti svjesni – djeca su poseban slučaj. Njima ne trebaju ratnici koji plaše, nego mentori koji nadahnjuju.
Ako želimo da se vrata škola ponovno otvore, moramo pokazati da razumijemo psihologiju mirnodopskog doba jednako dobro kao što smo razumjeli strategiju preživljavanja u ratu. To je jedini put da naša priča postane lekcija o životu, a ne podsjetnik na smrt.
Tekst: Srećko Karić